S godinama, kao urednik i kolumnist, sve teže podnosim predizborne političke utrke. Najradije bih da možemo preskočiti sljedeća tri tjedna. Ako je demokracija već najmanje loš način upravljanja društvom, neka što prije prođe sav politički folklor, neka potrošači (glasači) odaberu što su već odlučili izabrati, neka se formira nova vlada...
Tek tada se javljaju (bar minimalne) mogućnosti koliko-toliko konstruktivnoga medijskog lobiranja za interese poslovne zajednice, a onda posredno i društva u cjelini. A opet, s druge strane, pravo većine da ima krivo (jedna od boljih definicija demokracije koju sam pročitao) znatno utječe na poslovnu zajednicu. Bilo pozitivno bilo negativno. Ne možeš svoje čitatelje ostaviti bez informacija na tu temu. Na najprizemnijoj razini svakom je poduzetniku i menadžeru veoma važno tko će sjediti u ministarstvima i agencijama sljedeće četiri godine.
Na tržištu jedanput u četiri godine
Jedni bi da na vlasti ostanu SDP i koalicijski partneri jer su kontakti u ove četiri godine uspostavljeni s državnim aparatom pa bi sad bila muka da se mora ići od početka. Drugi, međutim, priželjkuju HDZ i Domoljubnu koaliciju jer u njoj vide veće jamstvo za pripomoć u ostvarenju poslovnih planova konkretnog poduzeća.
Sva sreća, politički mediji puni su priča o izborima, tko će koga, tko će na koga, tko daje kakva predizborna obećanja. Pa onda mi u Lideru možemo na ovoj naslovnici raspaliti temu o trendovima u trgovini i ne odustati od edukativnosti teme broja (mentori koji su važni za karijeru svakog menadžera). Bez obzira na izbore pekari moraju peći kruh, metalci moraju slati šlepere robe u izvoz, konzultanti savjetovati poslovodstva... Sva sreća, život ne staje kad političari počnu izvoditi svoje predizborne bravure. Za razliku od poduzetnika, koji su na tržištu svaki dan, političari na njega izađu jedanput u četiri godine. Svakodnevni poduzetnički stres naspram jednog stresa u četiri godine...
Priznajem, teško mi je koncentirati se na stranačke izborne programe. Naravno da ih se mora pročitati. Pa se vidi da SDP nudi kontinuitet svoje politike, a HDZ procjenjuje da mu ekonomski program zapravo nije važan. Pa se javlja pitanje može li proći SDP-ov pokušaj puzajućih reformi koje neće previše talasati a da zemlja za dvije godine ne bankrotira. A kad je o HDZ-u riječ, treba li očekivati povratak one politike iz Sanaderova vremena ili se Karamarko doista sprema poslije izbora primijeniti recept instituta iz Münchena. Tu su onda i mnoga pitanja koja otvaraju drugi programi...
Politički ‘pojačivači okusa‘
Ali sve je to već viđeno. Svodi se na logiku ‘svi znamo što treba učiniti, ali vjerujte, mi smo ti koji to znamo i možemo’. A sve te stope rasta BDP-a, smanjenje broja nezaposlenih, reforme u javnoj upravi i sudstvu, naknada za novorođenčad... sve to više ni najmanje ne motivira. I dalje nitko ne nudi ekonomski program koji bi galvanizirao društvo. Jedna rečenica, jedan projekt, na stotine stranice i pet stotina zadataka... Takva inovacija koja je svima bila pod nosom, ali je se nitko nije sjetio. I onda kad neki politički lider izađe s programom koji se može svesti u jednu genijalnu rečenicu, svi drugi pozelene od zavisti.
U poduzetništvu toga ima (od genijalaca koji su svojedobno smislili Vegetu ili azitromicin do današnjih priča o osvajanju svijeta kapljicama za nos na temelju vode iz Jadrana...). U domaćoj politici, među ovim igračima, takvog inovatora nema na vidiku. Da se sada pojavi stranka s nekim dojmljivim političko-ekonomskim prioritetom, birači bi je vjerojatno prepoznali.
Kažem ‘vjerojatno’ jer s vremenom su mnogi građani ‘lobotomizirani’. Višegodišnje ispiranje mozga, navlačenje na lažne vrijednosti, tjeranje ljudi da odlučuju o nametnutim dilemama... stvorilo je od birača (potrošača) neracionalna bića. Kao što je globalna prehrambena industrija u borbi za potrošače s vremenom dodavala sve veće količine pojačivača okusa, tako su to uz pomoć raznih spin-doktora radili i političari. Dio glasača više ne reagira na programe koji nemaju žestoke doze ‘pojačivača okusa’. A drugi dio, kojemu su ti umjetni zaslađivači dojadili, neće ni ove godine izaći na glasačka mjesta (trgovinu političkih stranaka koja se otvara i zatvara na jedan dan u 48 mjeseci).
A na kraju, sve ludilo predizbornih kampanja više se ne svodi na staru tezu kako političari uoči izbora jedno govore, a kada dođu na vlast, drugo rade. Još je veći problem što se čini da sva nerealna obećanja iz predizborne kampanje poslije, kada dođu na vlast, koliko god neutemeljena bila – pokušavaju provesti...