Nije li mudrije više ulagati u vlastiti razvoj nego u dionice?

Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Rizično je kad svi ulažu u dionice pa čekaju da im netko imaginaran, radeći 12 sati na dan, oplodi ušteđevinu

‘Tog je jutra odjednom izbila neobuzdana, neobjašnjiva, bezglava panika: svi su se htjeli otarasiti svojih dionica... Panika se sručila na Njujoršku burzu olujnom snagom, poput divlje, nezaustavljive bujice. Burzovni stroj jednostavno joj se nije mogao prilagoditi. Panika je bila brža od telegrafske vrpce kojom su se istodobno na stotine mjesta javljale promjene burzovnih tečajeva. Ljudi uzduž i poprijeko Amerike nisu mogli dokučiti što se, zapravo, zbiva na Wall Streetu. Znali su samo da su ili već upropašteni ili će, ako se ne požure, uskoro to biti, pa su zato prodavali, prodavali, bezglavo prodavali dionice koje su imali. U zgradi burze buka je bila zaglušna, vani, na Wall Streetu, okupila se golema masa jer se New Yorkom proširila glasina da se ruši kapitalizam i ljudi su došli da to vide. Na jednoj od visokih zgrada pojavio se radnik da nešto popravi, no gomila na ulici pomislila je da je to samoubojica i nestrpljivo čekala da vidi kako će skočiti.‘ Tako je John Kenneth Galbraith (otac američkog veleposlanika u Hrvatskoj sredinom 90-ih) u kultnoj knjizi Doba neizvjesnosti opisao slom burze 24. listopada 1929. Opis je vrlo poučan iako, vjerojatno, neće podići raspoloženje brojnim uspaničenim malim ulagačima na Zagrebačkoj burzi koji su ili prodali svoje dionice ili su u velikoj dvojbi što učiniti.

Kapitalizam je, ipak, bolno naučio lekciju iz 1929., stoga danas postoje ugrađeni mehanizmi kako izbjeći posve tvrdo prizemljenje svjetskih burzi. No još se jedanput pokazuje koliko je kockanje na burzi istodobno i rizično i obećavajuće. Zanimljiva reakcija, pogotovo jer se odnosila i na stanje na hrvatskoj burzi, stigla je na prošlotjedne Ekonomalije, koje su se bavile ulogom Damira Polančeca u novoj Sanaderovoj vladi. Na www.liderpress.hr stigla je pristojna, ali jasna poruka da je kolumna nezanimljiva uz prijedlog: ‘Dajte nam neke teme koje možemo pretočiti u lovu.‘ Kako je kupac (u ovom slučaju čitač) uvijek u pravu, ne smije se zanemariti njegova želja.  

Dakle, prvi od mogućih odgovora bio bi da se danas ne radi o tome kako zaraditi, nego o tome da će sretni biti oni koji neće gubiti. Uvažavajući ulogu tržišta kapitala u suvremenom globaliziranom i korporativnom svijetu, ipak treba primijetiti da je najsigurniji recept da se dođe do love - koliko god to u ovdašnjim uvjetima izgledalo naivno - uložiti bar dio uštede umjesto u rizičnu burzu u dodatno obrazovanje u nekoj struci i raditi nekoliko godina 12 sati na dan. Uz malo sreće može se doći do održive zarade. Čovjek mora biti skeptičan prema tome da svi u Hrvatskoj ulože svoju ušteđevinu u dionice tvrtki, a da onda netko imaginaran radi 12 sati da bi ulagačima koji sjede i čekaju osigurao prinose od 50 ili 100 posto na godinu.

To nipošto ne znači omalovažavanje bilo kojega malog igrača na burzi. Riječ je o punoljetnim osobama. Osim toga vlast je, a onda i mediji, učinila mnogo u ‘navlačenju‘ širokog sloja stanovništva na burzovno kockanje. Kad je riječ o ‘dosadnoj‘ temi kakva je analiza što bi Vlada i njezin potpredsjednik trebali raditi, usuđujem se ustvrditi da je to prvorazredna burzovna priča. Da bi burza u nekoj zemlji dugoročno išla nagore, nacionalna ekonomija mora imati, kao što se to moderno kaže, dobre fundamente. Bez toga će se, možda, i sve danas naizgled čvrste fundamente kompanija čije dionice kotiraju na Zagrebačkoj burzi morati propitivati.

Primjerice, dođe li do toga da guverner HNB-a Rohatinski, a ne Vlada, mora smirivati inflaciju, posljedica bi bio mnogo manji rast BDP-a i kupovne moći potrošača. Kako je većina burzovnih zvijezda u Hrvatskoj velikim dijelom ovisna o domaćoj konjunkturi, rušenje domaće potražnje uvelike bi pogoršalo bilance tih tvrtki. A onda i cijenu njihovih dionica. Uz procjenu treba li kunske pozicije zamijeniti onima u eurima, zanimljivo bi bilo i razmišljanje treba li se zaigrati na svjetskim robnim burzama. Ako je manjak hrane dugoročan, onda uz klađenje na soju nije glupo razmisliti i o kupnji kojeg hektara zemlje u Slavoniji.