Kad je o ekonomskoj budućnosti riječ, hrvatske građane sve je teže uplašiti. Istina, makroekonomske neravnoteže sve su veće i opasnije, ali naučili smo živjeti s time. Pa se kolektivno stvorilo uvjerenje kako se neće dogoditi neki dramatičan bankrot.
U posljednje vrijeme makroekonomisti, i domaći i strani, pokušavaju javnost dozvati pameti upozorenjem da su dugovi zemlje skočili na izrazito opasne razine i da će vanjski dug postati neodrživ kad se svjetske kamatne stope počnu dizati sa sadašnjih, kako se to govori, ‘povijesno niskih razina‘.Ta mantra o skorašnjem kraju ‘povijesno niskih kamatnih stopa‘ toliko se raširila i postala opće mjesto da budni kroničar mora postati sumnjičav. Istina, ovdašnjemu ‘lako ćemo‘ mentalitetu nije najmudrije dati ijedan argument da te opasne kamatne stope neće eksplodirati za godinu-dvije. Jer to bi bio još jedan doprinos razmišljanju da ne moramo ići u radikalne ekonomske programe.Ali jednako je tako kontraproduktivno tvrditi da će se katastrofa dogoditi uskoro, a onda se pokaže da je to bila pogrešna prognoza. Zato bi ipak trebalo vidjeti postoje li razlozi zbog kojih kamatnjaci ipak neće rasti sljedećih nekoliko godina.
Nespremnost za recesiju Dio odgovora ovih je dana neizravno ponudio londonski The Economist. Naslovna tema bila je o tome kako ‘svijet nije spreman za sljedeću recesiju‘. Pojednostavnjeno, jedna je recesija završena. BDP najbogatijeg dijela svijeta prvi bi put nakon 2000. trebao rasti dva posto. Sve najjače ekonomske nacije i pojedinačno su izišle su iz recesije. Sad kad je ekonomski stroj proradio, bilo bi logično da se povijesno niske kamatne stope počnu dizati. Ne zato da hlade pregrijane ekonomije. Uostalom, teško se može reći da dvopostotni rast ima obilježja pregrijavanja.Razlog zbog kojega bi kamatnjaci trebali rasti jest potreba da se monetarna vlast može smanjenjem cijene zaduženja nanovo boriti protiv buduće neizbježne recesije. Ali ako su kamate na razini od 0,5 ili jedan posto na godinu, kako ih onda antirecesijski spuštati? Osim ako se ne misli dužnicima plaćati da uzimaju kredite...Problem školskog pristupa pripremi za rušenje sljedeće recesije jest to (a o tome neoliberalni The Economist, naravno, ne lamentira) što sadašnji izlazak najrazvijenijih iz recesije nije na zdravim osnovama. Posljedica je umjetnih monetarnih poticaja, ponajprije u SAD-u, a odnedavno i u EU. Masovno tiskanje novca umjetno diže potražnju za robom i uslugama. A nije posljedica jačanja realne platežno sposobne potražnje građana. Kombinacija sve većih nejednakosti i digitalne revolucije koja tehnološki gasi više radnih mjesta nego što ih stvara na globalnoj razini smanjuje zdravu potražnju.
Nova normala Kad bi u ovim globalnim okolnostima kamatne stope napustile ‘povijesno niske razine‘, to bi ubrzano oslabilo ionako slabu potražnju za kreditima i vratilo svijet na rub financijskog sloma kakav je bio 2008. Zato nije čudno kad se procjenjuje da bazična kamatna stopa Bank of England u 2018. neće biti iznad 1,5 posto. A jednako će tako u sljedeće tri godine referentne kamatne stope u eurozoni ostati blizu nule. Dizanje kamatnih stopa vodilo bi u deflaciju. Tu treba uzeti još jedno opće mjesto koje sugerira da bi kamatne stope mogle rasti. Kad razgovarate s ovdašnjim bankarima koji rade za strance, često će naglašavati kako njihovi vlasnici očekuju znatan povrat na kapital. Ispada da smo se svi u realnom sektoru pomirili da se u dogledno vrijeme neće vratiti vremena visokih profita. Samo bi vlasnici banaka trebali crpiti profite iz viših kamatnih stopa. Pa se još upozorava na to da će se kapital seliti onamo gdje su zarade više. Mali je problem što na svijetu više nema zemalja u kojima se na kamatama lako može zarađivati kao nekad. Htjeli to ili ne, i trgovci kamatama morat će prihvatiti novu normalu. Ali ako žele biti iskreni, bankari će priznati da im je važniji povrat uz niže kamate nego pozajmljivanje uz više kamate, koje nosi visok rizik. Svijet i kad su kamate u pitanju više ne funkcionira ciklički kao u sretna vremena kapitalizma.Dakle, ima dosta argumenata da uskoro neće biti mnogo viših kamata. Što bi moglo smanjiti rizik da će hrvatske javne financije imati dodatne eksterne šokove. To ne znači da upravljanje javnim dugom ne treba staviti pod kontrolu. Upravo suprotno. Samo treba uzeti u obzir mogućnost da najveći rizik ne prijeti od povratka visokih kamatnih stopa, nego od nove svjetske recesije koja bi udarila na hrvatski izvoz robe i usluga. A taj je izvoz, napokon to počinju naslućivati i poslovično ekonomski netalentirani političari, jedini način ozdravljenja i dugoročno kakvog-takvog održivog rasta nacionalne ekonomije.