09. siječanj 2014.

Obvezno energetsko certificiranje zgrada jest bedastoća

lider.media
lider.media

Vrijedna ministrica graditeljstva Anka Mrak Taritaš ne opterećuje se, prema svemu sudeći, smislom zakona koji se ‘štancaju’ u njezinu ministarstvu. Zakon je zakon i mora se provoditi, očita je njezina logika. Najnoviji je primjer odredba Zakona o gradnji da svaka nekretnina koja se pokušava prodati mora imati energetski certifikat.

To što se ministrica zapetljala u definiciju što jest, a što nije medij, pa je prema tome kažnjivo ili nije kažnjivo oglašavati energetski necertificirane zgrade, samo je manji dio problema.Bit je u tome da je obvezno energetsko certificiranje zgrada bedastoća, a troškovi njime prouzročeni parafiskalni namet. Izjava ministrice Mrak Taritaš da to nije parafiskalni namet ‘nego obveza’ zaslužuje ući u konkurenciju političkih besmislica godine. Kao da dvije stotine drugih parafiskalnih nameta nisu obveza. Nego što su? Slobodna volja građana i poduzetnika? Dajte, molim vas...

‘Svete’ direktive EU Na tezu o besmislenosti obveznoga energetskog certificiranja već čujem dvije dežurne primjedbe. Prva se svodi na upozorenje da je energetski certifikat predviđen ‘svetom’ direktivom iz Bruxellesa. A druga da je zakon to predvidio i što se tu ima raspravljati.Ako smo mi hrvatski građani od 1. srpnja 2013. punopravni članovi zajednice zvane Europska unija, onda imamo pravo biti kritični prema onomu što dolazi iz Bruxellesa. I imamo pravo kritizirati umotvorine tamošnjih dobro plaćenih birokrata te jednako tako početi pritiskati hrvatske predstavnike u tijelima Europske unije da se pobune protiv hipernormiranosti života i poslovanja na području EU.Primjer prenormiranosti za zemlju koja je pred bankrotom upravo je energetski certifikat. Naravno da je štednja energije korisna, ali problematično je što će se dogoditi uvođenjem energetskih certifikata. Hoće li nezaposlena sirotinja navaliti na ulaganje u obnovu fasada najsuvremenijim premazima na bazi nanotehnologije? Ugrađivati troslojne prozore? Malo sutra! Ljudi za to nemaju novca. Ove zime mnogi griju samo jednu sobu. Stara je uzrečica da nebogati ljudi znaju da je bolje kupiti nov automobil, ali ipak voze polovni, koji im donosi mnogo troškova. Tako je i s grijanjem. Jedna od smješnijih stvari sa sjednica hrvatskih vlada posljednjih dvadesetak godina jest dio obrazloženja prijedloga novih zakona u kojem se iznova prepisuje formulacija kako ‘za provedbu ovog zakona ne treba osigurati sredstva u državnom proračunu RH’. To obično nije istina jer se svakim zakonom administracija poveća bar za desetak činovnika. Obveza predlagatelja zakona moralo bi postati to da u obrazloženju prijedloga zakona navedu koliko provođenje te njihove umotvorine zahtijeva angažiranje sredstava građana i poduzetnika.

Ukradena milijarda U tom bi slučaju uza Zakon o gradnji išla računica da će se ispunjenjem te parafiskalne obveze građanima i poduzetnicima stvoriti obveza od, recimo, 150 milijuna kuna. Pa kad se tomu dodaju troškovi legalizacije za 700.000 objekata od, recimo, 850 milijuna kuna, onda ispada da samo te dvije umotvorine iz Ministarstva graditeljstva preusmjeravaju milijardu kuna potencijalne potrošnje u drugim sektorima.Usporedbe radi, iz Banskih dvora slavodobitno najavljuju da će ukinuti ili smanjiti pedesetak nameta, čime će se biznis rasteretiti za 376 milijuna kuna. Rasteretiš za toliko, a opteretiš s milijardu kuna. Krasno rasterećenje!Netko će odmah reći da se tih milijardu za legalizaciju i energetske certifikate ne uzima biznisu. Pogledajmo to malo dublje. Građani imaju određenu količinu raspoloživog novca. Ako moraju dati za legalizaciju i ‘inovacije’ poput energetskih certifikata, taj novac neće potrošiti za hranu, obnovu garderobe ili kupnju nekoga kuhinjskog uređaja. Zbog čega će proizvođači i trgovci imati manje prihode. Profitirat će samo malobrojni - novopečeni energetski certifikatori, koji sigurno neće svaki dan kupovati 20 kilograma kruha nego uobičajenu jednu štrucu. Daj bogatijem čovjeku 10.000 kuna, on ih neće sve potrošiti. Daj stotini siromašnih po 100 kuna - sve će završiti u potrošnji. Kad bi se netko doista ozbiljno bavio makroekonomskim učincima zakona koji se donose, prioriteti bi sigurno bili drugačiji nego ovako kad svako ministarstvo slijepo slijedi naputak iz Bruxellesa.