Nađete li se kojim slučajem ovih dana u društvu s nekim političarem iz izvršne vlasti ili oporbe, bez obzira na to je li aktivan na državnoj ili lokalnoj razini, predlažem mali test.
Najprije ga pitajte što radi u svome ministarstvu ili na drugom području i što bi trebalo napraviti. A onda ga pitajte nešto o skorašnjim lokalnim izborima. Pritom sugovornika gledajte u oči i pratite govor tijela.Kladim se da ćete u prvom dijelu razgovora vidjeti sugovornika kojemu se zapravo ne da razgovarati o ekonomskoj stvarnosti i načinima na koje je poboljšati. Jednaka je reakcija na temu o poboljšanju rada državne ili lokalne administracije. Ali kad spomenete izbore, kad se postavi pitanje hoće li pobijediti na njima, tko će i kako protiv koga, komu će se naći razlog da ga se sruši i prije kampanje, tko s kime sklapa savez, a tko komu zabija nož u leđa, vidjet ćete fenomenalnu preobrazbu. Do maloprije depresivan, nezainteresiran, umoran čovjek dobiva sjaj u očima, tijelo mu se ispravlja, pojavljuje se borbenost. Ako imate dovoljno vremena, čut ćete mnogo tračeva o suborcima i protivnicima, veeeeelike planove ako dotični pobijedi na izborima...
Zadovoljstvo naše, benzin vaš Zapravo je prekrasno biti političar od zanata. Pogotovo u zemlji u kojoj su svako malo neki izbori. To je baš uzbudljivo. Ideš okolo po tribinama, govoriš, obećavaš... A sve to financiraju porezni obveznici iz realnog sektora (ispričavam se velesindikalistu Vilimu Ribiću, ali nikakvim uvredama neće me odvratiti od toga da ipak dijelim one koji žive od tržišta od onih koji nisu na tržištu, nego u javnom sektoru obavljaju neke poslove i za njih novac dobivaju iz proračuna). Dakle, lijepo se igra politička utakmica, a troškove plaća netko drugi. Ako pobijediš, dobiješ vlast i kao nešto radiš; a ako izgubiš, preuzimaš, kao što to premijer Milanović voli isticati, ‘političku odgovornost’ i lijepo sjediš u oporbenim klupama te zafrkavaš one na vlasti. I opet to plaćaju porezni obveznici iz realnog sektora. Političari na nacionalnoj razini ovih su tjedana s olakšanjem dočekali približavanje izbora za Europski parlament i lokalna tijela vlasti. Nakon godinu dana vladanja, htjeli to priznati ili ne, članovi Kukuriku koalicije osjećaju da njihovi recepti iz ‘Plana 21’ ne daju rezultate. A vjerojatno i neće. Potiho, svatko krivi onoga drugog iz izvršne vlasti. Neki su se već oslobodili, pa kad već ne znaju donositi i provoditi prave mjere, počinju raditi za vlastitu korist. Sigurno da su se neki već kvalificirali za kandidate za Remetinec, samo afere još nisu izbile u javnosti (osim ex ministra turizma Ostojića). Na pitanje zar ih nije strah, odgovor je dvojak. Jedni u svojoj bahatosti i ne razmišljaju da mogu biti ulovljeni, a drugi racionalno računaju na to da ni iz prijašnje vlasti više od promila onih koji su omastili brke nije završilo u zatvoru. A ako na vrijeme priznaš, završiš u svom vinogradu kao bivši ministar poljoprivrede Čobanković. Ako se političare nikako ne može opravdati, može ih se razumjeti što se toliko vesele (pred)izbornim kampanjama. Tu će se postići nekakav rezultat. U ekonomiji teško. Vlada potpuna bezidejnost. Evo, čak se i kratkoročno hrabri Milanovićev savjetnik Slavko Goldstein brzo povukao s idejom da se napravi novi ekonomski program vladajućih. Sad se sve svodi na tvrdoglavo tupljenje da nas jedino investicije mogu izvući. Ako je to jedini adut, nećemo se izvući.
Usamljeni plamičci Istina, ima nekih plamičaka. Novi vlasnik splitskoga brodogradilišta Tomislav Debeljak (DIV) mješavinom prizemnih poteza (pečeni volovi) i suvremenih tehnika upravljanja (metoda 360 stupnjeva) možda obnovi proizvodnju nekakvih brodova u ‘škveru’. To je izvoz koji nedostaje. Ivan Čermak dao je ponudu za posrnule Dinu i Dioki, pa ako konstrukcija bude izvediva, industrijska proizvodnja i izvoz mogli bi porasti. Može se uočiti još nekoliko inicijativa koje na mikrorazini naviještaju povećanje industrijske proizvodnje. I, gle čuda, ti vjesnici proljeća nisu strani investitori, nego domaći. Ali s druge strane vage još pretežu utezi koji vuku nadolje. Maloprodaja je pala jedanaesti mjesec zaredom, GfK-ova istraživanja pokazuju da prvi put više od pola građana ne planira ići na godišnji odmor. Recesija se nastavlja. Vlast nema odgovor na to kako je zaustaviti. Ono za što se zauzima do sada nije dalo rezultat, a neće ni ubuduće. Nužno je duboko kritičko preispitivanje cjelokupnog modela i inventivno stvaranje novoga. No političari bi se sljedećih mjeseci ipak radije bavili ugodnijim poslom - izborima.