Tomu ima desetak godina. Stjecajem okolnosti dva sam dana u Osijeku bio na godišnjem skupu uspješne hrvatske korporacije. Karizmatični većinski vlasnik iznošenjem smjelih, ali smislenih planova razvoja, materijalnim nagrađivanjem, objavom promaknuća, večernjim druženjima, motivacijskim radionicama... nevjerojatno je ‘nabrijao’ svoju ekipu. Činilo se, kad bi im rekao, da bi kolektivno prešli obližnju rijeku Dravu. Ali ne preko mosta, nego plivajući.
Kad je riječ o premijerima i njihovim najvažnijim ‘djelatnicima’ – članovima poslovne zajednice u Hrvatskoj – motivatora koji bi poduzetnike i menadžere ‘nabrijao’ da budu spremni ‘skočiti za njega u rijeku’ – nema. Posljednji takav uvjerljivi motivator bio je Nikica Valentić.
Kupovanje vremena do kraja godine Postojala je nada da bi to mogao postati novi hrvatski premijer Tihomir Orešković. Mjesec dana nakon stupanja na dužnost pola je te nade ugasnulo. Možda Orešković djeluje motivirajuće na strane investitore (prerano je vidjeti stoji li iza verbalne potpore i realna), ali na domaću poslovnu zajednicu – teško. Vidi se to i na sitnicama. Redakcije Jutarnjeg lista i HGK uložile su velik trud u organizaciju konferencije ‘Proračun zaokreta’. U publici je bilo mnogo biznismena. Kao i toliko puta do sada, poslovna zajednica okupila se u nadi da će nakon govora nekog od premijera otići ushićena. Onda premijer zakasni jedan sat (dobro, dogodi se, oduljili se razgovori s Kinezima...) i ni jednom se jedinom riječju ne ispriča ljudima koji su ga toliko čekali. Sumnjam da se u Tevi ne bi ispričao.Ajde, to je možda bio Oreškovićev nenamjerni propust. Ali na kraju njegova govora o pet reformskih točaka atmosfera ja pala. Orešković se nijednom nije izravno obratio prisutnim poslovnjacima. Slične su govore poduzetnici i menadžeri čuli već toliko puta. Od rezanja u javnoj potrošnji došlo se samo do obećanja kako se proračun ove godine neće povećavati. Najbolji komentar dao je Ante Mandić (IN2): – Ne razumijem kako će se provoditi reforme ako se ništa ne bude diralo. Zahvaljujući rastu BDP-a prenesenome iz prošle godine Oreškovićeva vlada kupit će vrijeme do kraja godine. Uz upozorenje ministra financija Zdravka Marića da je prihvaćanje proračuna jedno, a izvršenje može biti nešto drugo.
Izvoz je već zaboravljen Orešković svoj program gradi na prodaji državne imovine za 500 milijuna eura, boljoj uporabi fondova EU, privlačenju stranih ulaganja, zamrzavanju proračuna i stvaranju fonda za mala i srednja poduzeća u kojemu bi bilo 500 milijuna eura. Nijednom riječju nije spomenuo izvoz, koji mu je prije samo mjesec dana u nastupnom Power Pointu bio jedan od pet prioriteta. Očito je da ni on, a ni pobjednička koalicija, nisu imali pripremljen konzistentan ekonomski program i da se projekt stvara u hodu, uz brojne savjetnike. U nedostatku čvrstoga programa i Vladine odlučne namjere da ga provede interesne skupine, iskusne u tom poslu, pritišću premijera sa svih strana. Jednu od najnevjerojatnijih tvrdnji opet su ponovili sindikalisti. Pozivaju se na istraživanje koje je pokazalo da spuštanje proračunske potrošnje za jedan posto smanjuje BDP od 0,5 do 0,75 posto. Pa ako je tako, hajdemo onda udvostručiti državnu potrošnju. Uzeti realnom sektoru i ono malo što mu je nakon plaćanja visokih poreza ostalo za održavanje i kakav-takav razvoj. Jedino je pitanje koliko je BDP-a palo zato što preopterećeni poduzetnici nisu uspjeli stvoriti dodanu vrijednost, koja jedina diže BDP. U zemlji sluđenoj tranzicijom i nedostatkom vlada koje imaju čvrst sustav ekonomskih vrijednosti gomilaju se, blago rečeno, nelogičnosti. Nakon spomenute konferencije premijer Orešković novinarima je najavio kako će se problem dugova autocesta (infrastrukturna ulaganja na koja uza sve opasnosti računa i nova vlada) neće rješavati koncesijama. Umjesto toga omogućit će se građanima i mirovinskim fondovima da kupe dionice u inicijalnoj javnoj ponudi. U čemu je ludost? Pa koncesije su odbačene za prošle vlade jer je javnost bila protiv toga da ta infrastruktura dođe ‘u strano vlasništvo’. Sad je rješenje u domaćim građanima i domaćim fondovima. Koji će u nekom trenutku imati punu slobodu trajno prodati autoceste upravo neželjenim strancima. A uz koncesiju bi bile vraćeno nakon, recimo, trideset godina.