Kad se bude opisivala 2016. u Hrvatskoj, to će, vrlo vjerojatno, biti godina čekanja. Najprije se čekalo izglasavanje nove vlade u Saboru. Onda se, nakon maglovitog programa mandatara Tihomira Oreškovića, čekao prijedlog proračuna za 2016. Iz kojega se trebala vidjeti predanost Domoljubne koalicije i Mosta radikalnim reformama. Nakon što je prihvaćen mekani proračun, čekao se rok za izradu nacionalnog programa reformi i konvergencije – domaće zadaće koju od zemalja kao što je Hrvatska traži Europska komisija.
Program bi trebao biti prihvaćen sljedeći tjedan. Čekanju tu, međutim, nije kraj. Kontinuirano se čeka kad će se raspasti nestabilna vlada HDZ-a i satelita te Mosta. Zato se čeka hoće li zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u svoju parlamentarnu stranku privući dio zastupnika Mosta. Tako čekajući, taman će doći oni praznici u lipnju koji se spajaju, a onda počinje sezona godišnjih odmora.
Tko čeka – načeka se Tko čeka, taj će se načekati. Jasno je to mnogima u poslovnoj zajednici, zato su i prestali čekati. Rade koliko mogu, okreću se, tko ima znanja i hrabrosti, inozemnim tržištima. Za razliku od političara koji su sigurni u svoje plaće (kad usfali, zaduži se država), poduzetnici i zaposleni u realnom sektoru nemaju takvu sreću. Zato hajdemo pustiti po strani hoće li i koliko izdržati postojeća vladajuća struktura. Pretpostavimo da će doživjeti kraj 2016. Od u posljednje vrijeme nekako samozatajnoga premijera Oreškovića očekuje se popunjeni slajd s njegova nastupnog pojavljivanja u Saboru. Slajd broj 12. Naslovljen ‘Glavni ciljevi ministarstava‘. Napravljena je tablica po ministarstvima. I rubrike: 1. Brzi rezultati u prvoj godini; 2. Srednjoročni i dugoročni ciljevi; 3. Definicija uspjeha; 4. Ključni indikatori. Duboko se nadam da premijer Tihomir Orešković nije zaboravio obećanje kako će nakon sto dana popuniti prazne rubrike. Možda Bruxelles ne traži takve tablice u Excelu, ali za domaću upotrebu bile bi stvar premijerske časti! Ako su glavni ciljevi dobro pogođeni u omjeru žrtava i dobrobiti, mogli bi motivirati. Nažalost, bojim se da je malo izgleda da se program ovakve vlade u kojoj partneri drže jedni druge u stalnim blokadama pretoči u definicije uspjeha i ključne indikatore. Koji bi, primjerice, bio ključni indikator u energetici u vezi s kojim bi se mogli složiti Tomislav Karamarko i Božidar Petrov? Pogotovo ako bi u tablici postojala rubrika Ina – Industrija nafte. Bi li ‘definicija uspjeha‘ bila prodaja Ine Molu, preuzimanje vlasti u Ini ili zadržavanje postojećega stanja? Ključne indikatore bolje je i ne spominjati...
Nije stvar u reformama Stanje je čudno. Most traži bržu provedbu reformi od HDZ-a, HDZ traži bržu provedbu reformi od Mosta. Pa se postavlja pitanje misle li uopće na iste reforme.Bît ipak nije u reformama. Pa čak ni kad to tvrde u Europskoj komisiji, MMF-u, Svjetskoj banci i ne znam gdje sve ne. Reforme bi trebale biti posljedica širega promišljanja hrvatske budućnosti. Nažalost, Hrvatska nema pojedinca ili skupinu koja je proizvela uradak koji, kad se pročita, izaziva ‘wow‘ efekt. Milanovićev SDP nikad se nije zamarao poslom okupljanja elite koja misli. HDZ je u jednoj fazi naručio program iz njemačkog IFO-instituta, ali taj je imao i neke sumnjive dijelove (promjena tečajne politike npr.), pa negdje skuplja prašinu. Danas svi nešto pabirče. Uključujući i nas iz Lidera. Mnogo je kvalitetnih kamenčića. Skupovi poput prošlotjedne Liderove konferencije o budućnosti javnih poduzeća ili istraživanje o (ne)poduzetnosti Hrvatske predstavljeno ovaj tjedan na Nacionalnom vijeću za konkurentnost daju te djeliće mozaika. Ali još nitko nije sastavio mozaik. Zemlja koja nema kvalitetnu i dubinsku ocjenu svojih slabosti i snaga, prilika i opasnosti srlja u reforme koje padnu na pamet manje ili više kvalitetnomu ministru. Onda se ti parcijalni prioriteti bez mnogo procjene koliko su kompatibilni, a koliko konfliktni, nabacaju u neki nacionalni program reformi. A unutar vladajućih struktura postoje dijelovi koji i takve reforme odmah počnu potkopavati. Ili koristiti se njima za radnje na granici kriminala. Dok se, možda, jednog dana ne počne kvalitetno promišljati zajednička budućnost, ostaje trpljenje i snalaženje u reformama radi reformi. Pa tako generaciji kolega s faksa poručujem da ako su mislili u prijevremenu mirovinu sa 60 godina života i 35 godina staža, imaju čast podnijeti novi reformski minimum i neka izvole pričekati dvije godine više.