Mediji su proteklih dana bili puni rasprava i komentara o odluci Ustavnog suda da se poništi presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu u slučaju Hypo banka. Ustavni sud tom je odlukom istovremeno onemogućio, ili bitno ograničio, mogućnost kažnjavanja i drugih kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela počinjenih tijekom privatizacije.
Bilo bi očekivano da u poslovnom tjedniku kakav je Lider iznesemo komentar o situaciji u kojoj je Ustavni sud iskoristio nedorečenost jedne ustavne promjene da bi zacementirao zastaru u slučajevima ratnog profiterstva i pretvorbe.
Tragikomični ljudi u togama Iskreno rečeno, već dulje me nerviraju tragikomične odluke skupine ljudi u togama koji su zahvaljujući političkoj trgovini velikih stranaka došli u priliku biti neodgovorni, a da im nitko ništa ne može. Kad je ta grupa ljudi prije nekog vremena odlučivala smije li vlada ne isplatiti regres zaposlenima u javnom sektoru, tražili su od vlade posebne dokaze da postoje ‘teške i relevantne okolnosti‘ u ekonomiji. Ti ljudi u togama kao da su šest godina bili hibernirani i nisu čuli da je Hrvatska sve to vrijeme bila u teškoj recesiji. Što od njih onda očekivati?
Ali jednako tako, čini mi se da je lamentiranje nad činjenicom da je Ustavni sud abolirao sve koji su uprljali ruke u pretvorbi i privatizaciji, nažalost, gubljenje vremena. I da bi tu pomogle riječi svetog Franje: ‘Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.‘
E pa, čini mi se da je pitanje štete učinjene tijekom pretvorbe i privatizacije stvar koja se ne može promijeniti. Ako bi koga trebalo dovesti na optuženičku klupu, onda su to prije svega oni koji su predložili zakon o pretvorbi i privatizaciji i oni koji su početkom 90-ih za takav zakon digli ruke u Saboru.
Hrvatska je u tranziciju ušla s društvenim vlasništvom nad poduzećima. Samoupravljanje je dijelom bila predstava, jer postojala je partijska kontrola, ali dijelom je bila i stvarnost. Mi koji smo tada radili u tim društvenim tvrtkama osjećali smo ih kao svoje. Onda je HDZ-ova vlast preko noći društveno vlasništvo pretvorila u državno. Da ne bi privatiziralo tržište nego vlast. To je najgori oblik državne intervencije u proteklih četvrt stoljeća. Razumijem da bi pravda trebala biti zadovoljena u slučajevima onih koji su planski uništavali budzašto dobivene bivše samoupravne tvrtke, ali ni stotine pravomoćnih presuda neće vratiti izgubljena radna mjesta i pripadajući BDP.
Da je uvažavano naslijeđe samoupravnog, društvenog vlasništva, zaposlenici bi postali vlasnici dionica tvrtki (kako su neki brzi uspjeli prema tzv. Markovićevu zakonu). Većina bi ih s vremenom prodala i nitko ne bi mogao reći da mu je nešto oteto. I bitno bi se smanjile mogućnosti malverzacije.
‘Prljavci‘ bez prijatelja Ovako, u zakone je bilo ugrađeno da se poduzetnike gura na rub moralnosti. Znam na desetine direktora koji nisu htjeli igrati prema pravilima koja su im nametana. Povukli su se. Došli su neki drugi i uništili tvrtke. Mnogima koji su se povukli poslije je bilo žao što nisu pristali na menadžerske kredite koje bi otplaćivali isisavanjem novca iz tvrtki. Danas misle da su ih vjerojatno mogli spasiti.
Ne treba ni generalizirati. Mnogi koji su pristali na tadašnja pravila igrali su po rubu, ali spasili su tvrtke koje i danas stvaraju dodanu vrijednost i zapošljavaju. Možda ih se ne gleda s ljubavlju, ali ih se ipak bar prešutno poštuje. Nažalost, oni koji su igrali prljavo kompromitirali su poduzetništvo u cjelini pa je i to razlog što je Hrvatska jedna od zemalja u kojima generalno postoji izrazito antipoduzetnička klima.
A ti koji su počinili poslovne zločine i koje je Ustavni sud, prema svoj prilici jednom zauvijek, abolirao imaju novca negdje na računima. Mnogima, međutim, nije nimalo ugodno prošetati se ulicama svojih gradova. Nemali ih broj danas živi u nekom drugom gradu. Bogati su, ali bez poštovanja i prijatelja.
Kako to obično biva, javnost se fokusira na krive stvari. U slučaju ratnog profiterstva i pretvorbene pljačke mlijeko je proliveno. Treba se fokusirati da se spriječi lopovluk i krive odluke s preostalim dijelom nacionalnog bogatstva. Hrvatskoj trebaju jasna pravila igre u vezi s privatizacijom onoga što još jest u državnom vlasništvu. A još više zakonsko određivanje transparentnosti u slučajevima budućih koncesija. Da ne bi za deset godina opet neki ljudi u togama abolirali neke nove krivce.