Nikako mi nije drago što su se sastali. I što je odaziv bio stopostotan. I što su ocijenili da je stanje u ekonomiji ‘kritično’.
Jer, nakon što su se zadnji put sastali u sličnome, najjačem sastavu i upozorili na opasnost, a bilo je to točno prije četiri godine, BDP je pao čak 6,9 posto.Očito je da imaju odlične ‘senzore’ za opasnost koja dolazi. Uostalom, ne bi bili to što jesu da ne znaju predviđati budućnost. Svaki je igrač za sebe, neki su međusobno veliki konkurenti, neki se ne mogu ‘živi vidjeti’. Ali kad uistinu prigusti, zbiju redove i pokušavaju uspostaviti kontakt s vladajućom političkom garniturom. Oni su članovi Savjeta Hrvatske udruge poslodavaca. To su dosadašnji predsjednici HUP-a pojačani ‘aktivnim akterima hrvatskoga gospodarstva te lideri najvećih tvrtki u zemlji’. Sastali su se, bez javne najave, potkraj prošlog tjedna. Poslije je iz HUP-a poslano priopćenje koje na prvi pogled djeluje razočaravajuće. Počevši od mlakog naslova ‘Savjet HUP-a: Hrvatska ima potencijala za rast i razvoj’.
Konstruktivna poruka Priopćenje je puno općih mjesta i već poznatih konstatacija i prijedloga. Međutim, bilo bi krajnje naivno zaključiti da su se Todorić, Roglić, Luković, Tedeschi, Kuštrak, Ergović, Mudrinić, Vlahović, Prka, Orešković i Mršić sastali nakon četiri godine da bi rezultat bio blijed. Onda je bolje da se i nisu našli.Pomnije čitanje priopćenja sa zatvorene i od javnosti dobro čuvane sjednice Savjeta HUP-a, ali i signali nekih od jedanaestorice sudionika, pokazuju da taj skup ne treba minorizirati. Barem za sada.Očito je da su poslodavci željeli poslati konstruktivnu poruku vladi premijera Milanovića. Iskustvo im je pokazalo da je sadašnja ekipa na vlasti jako plahovita. Pa se u priopćenju nigdje izravno ne proziva aktualna vlast. Ide se na konstatacije o ‘kritičnom stanju’, govori se da nedostaje jasna strategija razvoja itd.Za razliku od novinskih tekstova, u kojima se najvažnija poruka stavlja u prvi odlomak, u tekstovima političke vrste, a poruke sa Savjeta HNB-a to jesu, poenta je uvijek u zadnjem odlomku. A u tome zadnjem odlomku stoji neobična i jaka ponuda. Spomenutih ‘jedanaest HUP-ovih’ istaknulo je i ‘OSOBNU spremnost’(!) da putem HUP-a, u okviru svojih znanja i mogućnosti, pomognu i Vladi RH i cijelom društvu u pronalaženju najboljeg puta za boljitak i prosperitet Hrvatske’.Poslodavci su tako u kratkom roku prošli put od ideje među njima da se krene u ‘lockout’, tj. protestni štrajk poduzetnika, do konstruktivne ponude da pomognu Vladi.
Zategnutost i stari računi E, sad, tu je teren sklizak. Vladin odnos prema poslovnoj zajednici u cjelini sve je zategnutiji. Tu su i pojedinačni stari računi na osobnim razinama između članova Vlade i najvećih poduzetnika i menadžera. Primjera radi, bankari su minirali Linićevu ideju da se banke obvezno uključe u predstečajnu nagodbu. Pa je tu i pitanje odnosa između Prke i Lukovića s jedne strane i ministra financija s druge strane. Poslodavci bi morali objasniti podrazumijeva li njihov osobni angažman davanje ideja Vladi ili uključuje i neke dodatne konkretne žrtve i doprinose tvrtki kojima su na čelu. Mislim da bi trebali izbjeći dojam kakav je ostavilo novo vodstvo HNB-a čije poruke, pojednostavljeno, znače pristup: ‘Mi dobro radimo, mijenjati se trebate i vi drugi!’ Zato poslodavci trebaju, ne javno, naravno, ojačati svoju poziciju ne samo savjetima Vladi nego i konkretnim doprinosima koje njihove tvrtke mogu dati. Pa makar mislili da se i do sada previše žrtvuju. U Vladi bi, s druge strane, morali sami sebi priznati da, čak ako je ova godina bila godina pripreme, a sljedeća godina realizacije, dosadašnji koncept opet neće dati rezultata. Morali bi riješiti i objektivnu frustriranost zbog toga što bi sad trebali surađivati s poduzetnicima, od kojih je većina stasala, budimo blagi, u vremenima vladavine HDZ-a.
Kad se sve zbroji i oduzme, nek‘ mi bude dopušteno procijeniti da izgledi o velikoj koaliciji poslodavaca i vladajućih nisu velike. Ako postoje (prije negoli kriza eskalira tako da se ne može menadžerirati), onda bi neformalna radna skupina poslodavaca i ministara morala uglaviti prvo pravilo. A ono bi glasilo: ‘Zabranjeno je spominjati što smo jedni drugima radili prije današnjeg dana!’ Ako je stanje kritično, a nema razloga u to sumnjati, onda je vrijeme da se ego i s jedne i druge strane bar na godinu-dvije potisne u drugi plan.