U posljednje vrijeme progoni me sintagma ‘uvođenje reda‘. Kad premijer Zoran Milanović u rijetkim trenucima strateški izađe u javnost, onda mu je obvezna tvrdnja da njegova vlada ima prioritet zvan - uvođenje reda. Logika je, kad bude uveden red, sve će procvjetati.
Uvođenja reda, međutim, odlučili su se prihvatiti i drugi. Pa je tako udruga U ime obitelji odlučila uvesti red u Ustav, gdje je postojao nered u definiciji braka. Kad se s još par referenduma uvede red u ostale ideološke nesređenosti, Hrvatska će procvjetati.Kad je o Vladi riječ, opsjednutost uvođenjem reda mogu razumjeti. Premijer Ivo Sanader bio je teatrolog pa je od države napravio teatar. Premijerka Jadranka Kosor završila je Fakultet političkih nauka pa se jako trudila rješavati politička pitanja. Premijer Zoran Milanović završio je pravo pa je očekivano da se ne želi umarati ekonomskim pitanjima razvoja. Njemu je lakše prodati recepte koji se svode na poštovanje zakona.
Red određuju pobjednici Znam da sam prema tezi koju namjeravam iznijeti na skliskom terenu. Završio sam ekonomiju, ne pravo, politologiju ili psihologiju. Ali čini mi se da s inzistiranjem samo na uvođenju reda i poštovanju zakona nešto nije jednoznačno.Kad netko kaže da želi uvesti red, podrazumijeva se da se podrazumijeva što je red. Red je definiran zakonima. Zakone donosi vlast koja je dobila taj mandat na demokratskim izborima. Ili red definira neka opozicijska skupina koja je to pravo izborila referendumom. E sad, što ako je demokracija zaista pravo većine da bude u krivu? Što je vrhunski kriterij prema kojemu će se procjenjivati koji red jest poželjan reda, a koji nije?Meni ekonomistu vrhunski kriterij je to da što više ljudi u ovoj zemlji ima radno mjesto na kojemu će za sebe i društvo u cjelini stvarati dodatnu vrijednost. Sve drugo može čekati. Ako trebaju referendumi, onda bi prioritet trebali imati oni koji aktivno traže od vlasti da se krene u proces izlaska iz recesije.Eskalacija političkih i ideoloških podjela u Hrvatskoj opasno prijeti da se za duže vrijeme, čak i da se u političkim vrhovima nađe netko tko će imati inovativnu ideju motiviranja ljudi u produktivnom smjeru, zamrznu svi procesi. Prije ćemo jedni drugima ‘vaditi oči‘ nego što ćemo ideološke i svjetonazorske razlike ostaviti po strani.
Prilika za Gabrića? Uvođenje reda na svoj način daju naslutiti i lideri pokreta U ime obitelji. Neizdavanje novinske akreditacije predstavnicima medija koji nisu dijelili njihova stajališta daje razmišljati kako bi bilo da ti ljudi dođu na vlast. Vjerojatno bi sljedeće bilo gašenje nepoćudnih medija... Dalje mi se ne da ni razmišljati.Prilika je to za neke nove igrače na političkoj sceni. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se razvijati projekt liječnika i poduzetnika dr. Nikice Gabrića i njegove nove stranke Nacionalnog foruma. Kako se Gabrić i sâm čudi, u vrijeme kad se u Njemačkoj stvara velika koalicija velikih ideoloških protivnika, u Hrvatskoj velika koalicija, o kojoj se prije godinu-dvije razgovaralo (Nikica Valentić bio se upregnuo u promoviranje te teme) nikad nije bila veća znanstvena fantastika. Prije nekoliko mjeseci činilo mi se da Gabrićevo koketiranje s intelektualcima slijeva i zdesna nema previše izgleda na uspjeh. Rogovi u vreći koji zbunjuju segmente biračkog tijela. Sada se čini da upravo onaj veliki dio glasača koji u nedjelju nije izašao glasovati na referendumu o braku može biti Gabrićevo biračko tijelo. Više nego ikad u posljednjih dvadesetak godina Hrvatskoj trebaju integratori, a ne dezintegratori. Hrvatsku javnost treba ‘galvanizirati‘. Ali ne na destrukciji, nego na konstrukciji. Idealno je područje međunarodna ekonomska razmjena. Hajdemo uvaliti gol više tradicionalnim i novim vanjskotrgovinskim partnerima i primiti manje golova u obliku uvoza. Na tome bi se moglo nešto sagraditi, ne vidim na čemu drugome. Ali tu još nema lidera koji bi frustrirano građanstvo usmjerio u pravom smjeru. A možda građanima i nije stalo do konstruktivnosti? Jednostavnije je zaokružiti ‘za‘ ili ‘protiv‘ na nekom papiru. Traje sekundu. Upregnuti se u stvaralački napor da Hrvatska postane snažna izvozna zemlja, da što više od sedam milijardi ljudi na zemaljskoj kugli želi kupiti nešto što smo mi ovdje osmislili i proizveli - e, to se većini, kako se čini, baš i ne da. Kako se kaže, svako društvo ima sudbinu kakvu zaslužuje. A tiha većina koja ne glasuje? I ona zaslužuje da s vremenom postane manjina. Nije ugodno, ali nakon desetak godina čovjek se i na to privikne.