Premda to još tako ne izgleda, devize bi nakon četvrt stoljeća opet mogle postati tražena a teško dostupna roba
|
Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. |
Tko želi opstanak jake kune morao bi od Vlade tražiti poticanje izvoza svim sredstvima. I to odmah |
|
Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća postojala je nestašica deviza. Službeni tečaj je bio umjetan, pa su izvoznici ‘na crno‘ prodavali izvozom stečene devize po za njih povoljnijem tečaju. To se nazivalo ‘šticungom‘ |
|
Anketa među mlađim članovima redakcije Lidera pokazala je da im je izraz ‘šticung‘ sasvim nepoznat. Što je i normalno, jer je u poslovnoj zajednici u uporabi bio tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća. Pojednostavljeno, tadašnja Narodna banka Jugoslavije određivala je nerealni tečaj dinara prema njemačkoj marki. Kako je potražnja za markama bila velika a ponuda mala, izvoznici su zarađene devize ‘na crno‘ prodavali uvoznicima po 10 ili 20 posto višem tečaju od službenoga.
Bila je to posljednje razdoblje u kojem su tvrtke izvoznice bile gospodske institucije. Otkako su se devize za uvoz i potrošnju počele osiguravati uzimanjem kredita ili rasprodajom nacionalnoga bogatstva, nitko više nije izvoznike ‘vukao za rukav‘ tražeći dolare ili eure po višoj cijeni.
Kako se u posljednje vrijeme stvari odvijaju, novinari koji prate ekonomiju, ali i njihovi vršnjaci koji su dospjeli na direktorska mjesta, možda će u praksi naučiti što je ‘šticung‘. Premda to još tako ne izgleda, devize bi konačno opet mogle postati tražena a teško dostupna roba.
Ostanu li vanjski izvori za uzimanje novih ili refinanciranje starih kredita u idućoj godini zatvoreni i ne budu li prihodi od privatizacije hrvatskih poduzeća zasipali domaće devizno tržište kao prijašnjih godina (kao što su to učinili euri od prodaje udjela u Ini), pojavit će se nepokrivena potražnja za devizama. Naravno, postoje devizne rezerve HNB-a, ali treba vjerovati da ih guverner Rohatinski nije voljan samo tako razdijeliti.
Ustraje li se pri takvu crnom scenariju napada na stabilnost kune na zapravo fiksiranom tečaju prema euru sigurno će proraditi crno tržište.
Signali s vanjskotrgovinskog semafora upozoravaju još jednom. U devet mjeseci 2008. izvoz je bio 7,2 milijarde eura a uvoz čak 16 milijardi eura! Ne može se unedogled nekažnjeno prkositi ekonomskim zakonitostima. Pritom mislim na to da se svaka ekonomska neravnoteža u ekonomiji glasovitom ‘nevidljivom rukom‘ nastoji uravnotežiti. Što se dulje neko društvo tome opire, vraćanje u normalu sve je bolnije.
U Hrvatskoj se upravo nastavlja ignorirati neravnotežu u vanjskotrgovinskoj razmjeni. U Saboru je usvojen proračun za 2008. i stvorena je lažna slika da su svi problemi proizašli iz svjetske financijske krize za Hrvatsku riješeni. A nije tako! Možda se zaista ne može izbjeći pobune ljudi na ulicama, pad standarda, val stečajeva i druge pojavne oblike recesije. Ali upravo je sada trenutak da se postave čvrsti temelji za oporavak i dugoročno održivi razvoj Hrvatske.
Rješenje je samo jedno - apsolutni prioritet u ekonomskim politikama treba biti ubrzano povećanje izvoza. Može se štedjeti na zdravstvu do besvijesti, ali stvar nije u štednji nego u većem kolaču koji se može dijeliti. Za povećanje nacionalnoga bogatstva može se izboriti samo na međunarodnom tržištu. Zdrave devize mogu ostvariti jedino izvoznici.
Nažalost, premijer Sanader još je gluh za takav pristup. Koliko god sati proveo s članovima Ekonomskog vijeća, očito je, zanima ga jedino političko kratkoročno preživljavanje bez ljudi na ulicama. To jest razumljivo, ali krajnje je neodgovorno ne misliti dugoročno. S druge strane veći dio ekonomista-savjetnika također sustavno ignorira izvoz kao jedino zdravo rješenje za hrvatske probleme.
Koliko je duboko u društveno biće ugrađeno ignoriranje izvoza potvrđuju i česte primjedbe kako su u svijetu upravo najviše pogođene izvozne industrije. Pa je dobro da Hrvatska nema mnogo izvoznika. Bez obzira na posve očevidnu glupost takvih tvrdnji ipak treba prizvati logiku. Da je hrvatski izvoz u devet mjeseci ove godine bio 14 a ne 7,2 milijarde eura i da je zbog svjetske krize pao 30 posto, prihod bi bio oko 10 milijardi eura. Za očuvanje stabilnosti kune, koja je svim dužnicima u zemlji svetinja u koju se ne smije dirati, tih nekoliko milijardi eura viška bilo bi presudno.
Ali, ako politika uspijeva uvjeriti javnost da izvoz nije bitan, ne preostaje drugo nego da svi građani bolno osjete istinu. Kroz slabljenje kune ili kroz povratak ‘šticunga‘.