Nema zaštite domaće proizvodnje od uvoznog bofla, a država i njezine tvrtke krive su za najmanje 60 posto nelikvidnosti. Prijevoz školske djece nije plaćen šest mjeseci, a bolnica trgovcima ne plaća godinu dana
|
Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. |
Poduzetnici iz Zagorja još ne otpuštaju ljude. Šalju ih na godišnji odmor. Ali, kada dođe ljeto, nitko više neće imati slobodnih dana za odlazak u spašavanje turističke sezone |
Za određenu skupinu makroekonomista s pravom se može reći da su ‘salonski ekonomisti‘. Možda bi bilo preciznije reći da su - uredski ekonomisti. To su oni koji se ne miču iz svojih ureda, ekonomska zbivanja gledaju s makrovisina, a posljednjih desetak godina nisu ušli u neki industrijski pogon. Ali, postoji opasnost da i urednike i kolumniste zarazi ‘salonski‘ virus. To se događa kad se prestane obilaziti tvrtke. I to ne moderno opremljene urede banaka, brokerskih kuća ili ostalih tvrtki u krugu nekoliko kilometara oko redakcije, nego proizvodna poduzeća u onome što se nepravedno zove ‘provincijom‘. Zato se nije smjelo odbiti poziv Ivice Cerovečkog, predsjednika Zagorsko-županijske komore, na sjednicu Gospodarskog vijeća koje čini 17 najistaknutijih zagorskih poduzetnika. Vijeće se ovoga puta sastalo u Konjščini.
Sve veći pad BDP-a
To je malo mjesto na istoku Krapinsko-zagorske županije. Domaćin je bila tvrtka ARMKO, proizvođač armaturnih mreža za građevinske infrastrukturne radove. Ključni govornik bio je Hrvoje Stojić, glavni ekonomist Hypo Alpe-Adria-Banke. Zagorski biznismeni htjeli su saznati kakve su mu prognoze i procijeniti što bi njihovo ostvarenje značilo za njihove tvrtke.
Stojić, koji se u posljednje vrijeme potvrđuje kao najhrabriji analitičar, pokušao je biti i realan i ohrabrujući. Predvidio je još jači pad BDP-a nego što ga je prije najavljivao, ali je ostavio otvorenom mogućnost da kriza ipak neće trajati godinama. Ipak, upozorio je da nakon oporavka više neće biti visokih stopa rasta kao prije izbijanja krize. Pogotovu primijeni li se MMF-ov recept. Ako su poduzetnici i menadžeri slušali Stojića, imao je i on što čuti od igrača s terena. Sva makroekonomska pitanja vrlo su se jasno zrcalila iz istupa članova Gospodarskog vijeća.
Od deset antirecesijskih mjera što ih je prije dva tjedna objavila Vlada, do Zagorja nije stiglo gotovo ništa. Možda je neizbježno da su većini narudžbe pale od 10 do 30 posto, ali pokazuje se da je sve više onih koji ne mogu financirati ni proizvodnju onoga što je naručeno. Prema izračunima iz županije, za najmanje 60 posto nelikvidnosti krivo je kašnjenje u plaćanju države ili državnih tvrtki. Koliko god ministar financija Ivan Šuker uvjeravao kako država uredno plaća svoje obaveze, postoje živi svjedoci koji tvrde da im prijevoz učenika u škole nije plaćen gotovo pola godine. A lokalni trgovci ne znaju što da rade s opskrbom bolnica u županiji, koje s plaćanjem računa kasne i do godinu dana. U dobra vremena moglo se taj problem još kako-tako rješavati, ali sada, kad bankari više nisu tako darežljivi s kreditima, opskrba bi mogla početi pucati.
Dilema: specijalizirati se ili svaštariti, u ovim se recesijskim vremenima okreće na stranu diverzifikacije. Pa se gubici u prijevozu djece pokrivaju zaradom od prodaje kruha i peciva.
Svaštarenje kao spas
‘Stanje na terenu‘ pokazuje da su u Vladi istog časa kad su objavili da će jedna od antirecesijskih mjera biti zaštita domaće proizvodnje od uvoza nekvalitetne robe, to i zaboravili. Pa se i dalje na gradilištima toleriraju armaturne mreže sumnjive uvozne kvalitete, a inspektori nikako ne uspijevaju raskrinkati one koji se služe lažnim certifikatima. Kad se iz ‘salona‘ zagazi na ‘teren‘, uoči se i dodatni problem za turističku sezonu. Čak i kad bi htjeli spašavati sezonu, domaći turisti neće biti u prilici učiniti taj domoljubni čin. Ne želeći otpustiti dio ljudi, direktori ih šalju na godišnji odmor. Pa će ispasti da će do ljeta mnogi iskoristiti sve slobodne dane, pa neće ni moći na more. Zanimljivo je slušati i predstavnike banaka.
Oni žive sa svojim dužnicima, pokušavaju pomoći, ali su jednako tako alergični na poduzetnike koji su prošlih godina ‘isisali‘ svoje inače zdrave tvrtke, zaigrali se klađenjem na burzi, a drugi dio usmjerili na kupnju nekretnina. Sad nemaju obrtna sredstva, dođu pred banku u skupim terencima i ne pada im na pamet prodati dio svoje imovine za spas poslovanja tvrtke. Kad se sve zbroji i oduzme, poduzetnici iz realne ekonomije još čekaju nerealno. Nadaju se da će ih vlast uspjeti mobilizirati nekim zaista uvjerljivim paketom. Ne bude li ga do polugodišta, mnogi će krenuti u daleko drastičnija otpuštanja i kresanje proizvodnje nego što su to dosad činili.