20. studeni 2008.

Zaista je frka kad Sanader zove neovisne ekonomiste u pomoć

lider.media
lider.media

Prema svemu sudeći, ideja o osnivanju Savjetodavnog odbora ekonomista nastala je u hodu, na marginama prošlotjednog opatijskog Savjetovanja ekonomista. Osnivanje kasni bar pet godina

Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

U Odboru su i ekonomisti koji su do jučer veličali upravo globalno propali neoliberalni model

Prema svemu sudeći, ideja o osnivanju Savjetodavnog odbora ekonomista nastala je u hodu, na marginama prošlotjednog opatijskog Savjetovanja ekonomista. Osnivanje kasni bar pet godina

Prije mjesec je dana naslov u ovoj rubrici bio ‘Nastup u Opatiji - posljednja Sanaderova prilika za zaokret‘. Teza mi je bila da na godišnje savjetovanje ekonomista premijer mora doći s cjelovitim i sasvim novim paketom ekonomskih mjera primjerenih sadašnjoj globalnoj i lokalnoj ekonomskoj krizi. Ako to ne napravi - u dogledno vrijeme platit će visoku cijenu, primjerice raspadom koalicije.

Nisam do kraja bio u pravu. Premijer se pred ekonomistima u Opatiji pojavio s parcijalnim mjerama. Zamrzavanje plaća u javnom sektoru i štednja na božićnim domjencima doista se ne mogu ocijeniti kao konzistentan ekonomski odgovor na najveću ekonomsku opasnost u posljednjih pola stoljeća. Ali, Sanaderov politički instinkt za trenutak kad stvari postaju ozbiljne omogućio mu je još jednu, ha, moglo bi se reći - polupriliku.

Prema svemu sudeći, ideja o osnivanju Savjetodavnog odbora ekonomista (Vlade i socijalnih partnera) nastala je u hodu i na marginama opatijskog Savjetovanja ekonomista. Pozivanjem u taj Savjet Ljube Jurčića i Mladena Vedriša (prvog je donedavno HDZ ismijavao kao socijalističkog ekonomista, a drugi je prije kraja mandata morao otići s mjesta predsjednika Nadzornog odbora Podravke), Ivo Sanader pokazao je da je ipak svjestan kako u vlastitim redovima nema stručnjaka i motivatora za traženje neortodoksnih rješenja.

Možda u osnivanju Ekonomskog vijeća (bilo ih je u prošlosti, ali sva su brzo zamrla) ima i političke kalkulacije da će za neuspjeh budućih mjera vladajuća stranka moći dio odgovornosti prebaciti na druge, no ulog - politička stabilnost u zemlji, ipak je prevelik da bi se igralo ‘na sitno‘.

Koliko god bila riječ samo o savjetu, moguće je pronaći sličnosti sa Sanaderovim potezima u pravosuđu i policiji. Najnoviji razvoj ekonomskih neprilika ima slične posljedice kao i ubojstva Ivane Hodak, Ive Pukanića i Nike Franjića na sigurnost zemlje. Kad je prigustilo, Sanader je smijenio stranačke ministre i zamijenio ih nestranačkima - Šimonovićem, Karamarkom i Faberom.

Sada se isto događa u ekonomiji. Resorni ministri, istina, nisu maknuti, ali ideološka je palica dana u ruke nestranačkih ekonomista.Zadatak je toga spasilačkog tima dvojak: predložiti mjere za preživljavanje, ali i konačno dugoročnu strategiju zemlje. Vremena nema, pa je to veće ograničenje - sastav Odbora. Moguće je zamisliti da će se Ljubo Jurčić i Mladen Vedriš dosta brzo složiti o inteligentnoj ulozi države u saniranju posljedica neoliberalne ekonomske politike. Koliko god imao dijelom drukčije poglede - u taj će se tim vrlo lako uključiti i Željko Lovrinčević.

Nakon toga stvari postaju kompliciranije. Veliko je pitanje mogu li ekonomisti koji su godinama više-manje bezrezervno podržavali neoliberalnu ekonomsku politiku sada, kad se ona i globalno slomila i prouzročila teško zamislive patnje širokih slojeva stanovništva, dati konstruktivne prijedloge.Prije svega, riječ je o Anti Čičin-Šainu, uvaženom prvom guverneru Hrvatske središnje banke koji je u posljednjih godinu dana napisao nekoliko panegirika sustavu koji se upravo slama i ekonomskoj politici hrvatske vlade, koja se također našla u slijepoj ulici.

U zagovornike neoliberalne ekonomske škole mogli bi se ubrojiti i Žarko Miljenović i Sandra Švaljek. Miljenović je danas u HNB-u i sa svojim iskustvom može biti koristan. Direktorica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek ima sada priliku pokazati može li se otrgnuti od zagovaranja Washingtonskoga konsenzusa, koji je tražio deregulaciju i privatizaciju u tranzicijskim zemljama, a kad bi nastupili problemi, trebalo je samo izvući floskulu o ‘reformama koje treba provesti‘.

Da ne bude zabune: nema u ekonomskoj znanosti samo jedne ispravne škole. U nekim vremenima dobro je više liberalizma, u drugima više državnog upletanja. Ovo je vrijeme kad vidljiva državna ruka treba popravljati ono što je nevidljiva tržišna zeznula. Pa bi i ekonomski savjet bio učinkovitiji da je sastavljen od većeg dijela trenutačno tražene ekonomske škole mišljenja.Vlada nema mnogo vremena. Ekonomski savjet također. Sanader će morati imati mnogo sreće da bi iskoristio polupriliku koju si je ‘kupio‘ nakon skupa u Opatiji.