Nedjelja ujutro. Suvlasnik tvornice za proizvodnju opeke, kao i toliko puta prije, obilazi tvornički krug. Pogon ne radi. U skladištu je godišnja proizvodnja. Dok se zaliha ne smanji, nema smisla paliti peći na sve skuplji plin.
Već mjesecima gotovo nema velikih isporuka. Ali prestala je i prodaja malih količina, onih koje stanu na jednu ili dvije palate. Za izostanak velikih isporuka jasno je da je uzrok 40-postotni pad investicija. Ali što je s prodajom manjih količina, koje su znale biti i 30 posto isporučenoga?Direktor daje neočekivan odgovor: ‘Sve je stalo kad je donesen zakon o legalizaciji objekata. Ljudi imaju novca za nadogradnju neke drvarnice, garaže, pilićarnika ili šupe, ali boje se staviti ciglu na ciglu u strahu od kazni predviđenih novim propisima. Osim toga, kad vide koliko će morati platiti troškove lagalizacije postojećega, odustaju od bilo kakve male gradnje. Posljedica je da propadaju i majstori koji su radili takve manje zahvate. Pa je, posljedično, prestala i potražnja za opremom kojom su se koristili zidari...’
Recesiju hrane gluposti Nakon prošlotjedne kolumne, u kojoj mi je teza bila da se nekad u socijalizmu mnogo više osmišljavalo neki zakon, dobio sam SMS da obveza postoji i danas. Sadržana je u Zakonu o procjeni učinaka propisa (članci od 18. do 23.). Ali čisto sumnjam da su zakonopisci odredbi o drastičnoj legalizaciji poštovali taj zakon. Da jesu, možda bi vidjeli pogubne posljedice za industriju građevinskih proizvoda i sudbinu sitnih obrtnika.Što bi se dogodilo da se legalizacija zahtijevala samo za stambene objekte i ostale veće građevine? I da se ne naplaćuje to što je netko prije 20 godina proširio garažu pola metra? Ne bi se dogodilo ništa. Ali u Hrvatskoj je na djelu nastavak političkog sljepila i ponizne provedbe recepata koji stižu izvana. Zakon o legalizaciji kao dio sređivanja vlasničkih knjiga u Hrvatskoj zahtjev je za ulazak u EU. Jedan od desetak. Naravno da je u načelu i za hrvatske građane korisno da sve bude legalno. Ali zahtjev iz EU ima smišljenu pozadinu. Hrvatska je prema bogatstvu državne imovine za europske prilike vrlo bogata zemlja (peta). Hajde, stavimo se u položaj predstavnika kapitala iz neke od najbogatijih zemalja EU. Zar ne bi napravili sve da taj kapital po najjeftinijoj cijeni kupe nakon što Hrvatska uđe u EU? Naravno da bi! Što napraviti? Gurnuti naivne domoroce u što veće dugove tako da moraju prodavati svoje bogatstvo budzašto. Primjerice Croatia osiguranje. Ili Hrvatsku poštansku banku. Ili jeftino u koncesije uzimati na uporabu prirodna bogatstva. A da sve ide bez problema, srediti knjige da se efikasno može upisati novi vlasnik. I još učiniti sudstvo efikasnim ako nešto putem zapne.
Teorija zavjere? Ma nemojte! Sad će mnogi reći da je to podlijeganje teoriji zavjere. Međutim, hajte onda objasnite zašto uvjet za primanje Hrvatske u EU nije bilo to da prije pristupanja izađe iz recesije. Da ima dvije godine bar stopu rasta od dva posto. Ili da je uvjet bio da pokrivenost uvoza izvozom bude bar 75 posto. Jesu li u Bruxellesu to jednostavno zaboravili ili postoji razlog što traže jedne, a ‘zaboravljaju’ druge uvjete?Ovdašnji političari od početka tranzicije slijepo izvršavaju što im centri moći ‘dobronamjerno’ savjetuju. Dovoljno se sjetiti Washingtonskoga konsenzusa koji je svim tranzicijskim zemljama savjetovao brzu privatizaciju i liberalizaciju tržišta robe i kapitala (ali ne i radne snage). Pa je Hrvatska bila manekenka i najrevnosnija učenica. S pogubnim posljedicama. Jedna Kina nikad nije prihvatila savjete iz glavnoga grada SAD-a.Zanimljiva je i opsjednutost investicijama koje će riješiti sve hrvatske probleme. Ni to nije domaća izmišljotina. U vrijeme vladavine Jadranke Kosor iz centrale jedne velike europske banke odaslana je poruka lokalnim šefovima podružnica da kod vlasti lobiraju da se naprave ekonomski programi koji će se orijentirati na investicije. E da se ne bi urušile bilance tih banaka. U nedostatku vlastitih ideja i promišljanja tadašnja HDZ-ova vlada prigrlila je mantru investicija, a Kukuriku koalicija preuzela je kao štafetnu palicu. Nedavno je u jednom filmu zazvučala genijalna preporuka: ‘Ako nije pokvareno, ne popravljaj!’ U hrvatskom slučaju treba i mali dodatak: ‘Pogotovo ako ne znaš popravljati...’Pa ako nelegalizirane šupe i garaže desetljećima nisu bile problem, a štete nije bilo, čemu praviti veću štetu od koristi?