18. studeni 2016.

Hrvatsko mlijeko neće spasiti niži PDV, nego produktivni stočari

Rast industrijske proizvodnje i potrošnje hrvatskih kućanstava, uz dobru turističku sezonu i rast potražnje s europskog tržišta, rezultirali su ubrzavanjem ekonomskih aktivnosti u ovoj godini; rast BDP-a u 2016. mogao bi dosegnuti 2,6 posto. Prognoze govore o rastu hrvatskoga gospodarstva idućih godina prema stopama od 2,3 do 2,5 posto. Takva ekonomska dinamika možda bi bila dovoljna kada hrvatski BDP ne bi bio na razini samo 50 posto prosjeka EU i kada hrvatski javni dug ne bi iznosio više od 85 posto BDP-a. Rumunjsko bi gospodarstvo, primjerice, moglo istodobno rasti prema stopama od oko četiri posto. Gospodarstva Slovačke, Poljske i Mađarske nastavit će s rastom od 3 do 3,5 posto.

Propast poljoprivrednih poticaja

Dinamika hrvatskoga gospodarstva u ovom se kontekstu čini prilično skromnom, a jaz u razvijenosti između nas i zemalja Zapadne, a sada već sigurno i zemalja Srednje Europe, povećavat će se. Hrvatska bi ekonomija načelno, zbog svojih brojnih komparativnih prednosti (položaj prije svega), mogla biti dinamičnija. Međutim, gospodarski rast i povećavanje nacionalnog bogatstva u Hrvatskoj ispod su svog prirodnog potencijala isključivo zbog reaktivnih ekonomskih politika i prevelikog udjela državnog sektora u ekonomskim procesima. Čak i kada se Vladina sektorska politika čini aktivnom, dakle kada jasno namjerava potaknuti ekonomske aktere da ubrzaju svoje aktivnosti, često priječi ubrzavanje rasta jer stvara neproduktivne ekonomske strukture. Primjerice, više od jednog desetljeća hrvatske vlade oblikuju i provode fiskalne poticaje prema poljoprivredi koji ne samo da nisu ostvarili učinke na rast produktivnosti u ovom sektoru nego su stvorili duboke neravnoteže koje su danas posebno vidljive u ratarstvu i govedarstvu. Brojni demagoški i populistički vapaji zazivaju novi val državnog intervencionizma koji bi napokon (politički) odredio ‘treba li Hrvatskoj proizvodnja mlijeka‘, ograničio uvoz ‘lošeg mlijeka‘ i definirao (politički) ‘minimalnu cijenu‘ koja se temelji na troškovnoj strukturi hrvatskih stočara i njihovoj potrebi za dodatnim profitima (zbog visoke zaduženosti). Neki od glavnih argumenata kojima se podupiru zahtjevi za novu državnu intervenciju, koji se pojavljuju u aktualnim raspravama o stanju u domaćoj mljekarskoj proizvodnji, odnose se na ‘niske kamatne stope koje plaćaju europski proizvođači mlijeka‘ te visoku razinu PDV-a koju plaćaju domaći stočari na svoje ulazne troškove. Javne rasprave o najavljenim promjenama u poreznom sustavu (koje imaju dobar smjer, ali se nikako ne mogu proglasiti strukturnim reformama i najvažnijim vladinim projektom) često su intonirane zahtjevima stočara za snižavanje poreza.

Niska produktivnost

Pitanje niske razine produktivnosti u agrarnoj proizvodnji najčešće se pritom prešućuje. Prosječna je količina proizvodnje mlijeka po jednoj kravi u Hrvatskoj, naime, za 30-40 posto niža od prosječne proizvodnje u EU. Deficite u produktivnosti i konkurentnosti hrvatskih stočara u europskom okružju ne mogu otkloniti niže stope PDV-a ni bilo koji oblik državne intervencije, već isključivo primjena znanja, udruživanje i potpuna tržišna orjentacija. Hrvatskoj je doista potrebna mljekarska proizvodnja, za koju nedvojbeno postoje potencijali, ali današanja struktura ovog sektora dugoročno je neodrživa i ne može biti pokretač regionalnog rasta i zapošljavanja. Potrebne su, dakle, duboke strukturne promjene, kakve smo vidjeli u stočarskoj proizvodnji Austrije i Irske, koje su se prije desetak godina opredijelile za organsku proizvodnju (Austrija) i globalno konkurentnu proizvodnju visoko vrijednih mliječnih proizvoda (Irska). Visoko porezno opterećenje ekonomskih aktivnosti zasigurno je jedan od najvidljivijih strukturnih problema koji je uistinu zapreka akumuliranju kapitala u privatnom sektoru, povećavanju investicija i otvaranju novih radnih mjesta. Utoliko je Vladina namjera snižavanja poreza dobrodošla. Ali istodobno treba pokrenuti reforme u strukturi javne potrošnje i kompoziciji odnosa između središnje i lokalne države (lokalna samouprava mora jednostavno dobiti više fiskalne prihode i veće odgovornosti za svoj razvoj). Strukturne promjene u državnom sektoru moraju obuhvatiti i pitanje nastavka privatizacije državnih poduzeća, kojoj se danas protive brojni populistički inspirirani izabrani političari. Međutim, osim reformi nužne su i potpuno nove vizije socio-ekonomskog razvoja u postindustrijskom dobu u kojem su nezamislivi pogoni masovne proizvodnje kakavih se još mnogi sjećaju.