30. rujan 2016.

Hrvatskoj prijeti novi val zaostajanja zbog ignoriranja obrazovanja

Hrvatska je ekonomija, unatoč optimističnim kretanjima u ovoj godini, i dalje uvjerljivo najslabija u EU. Hrvatski BDP godinama stagnira na oko 10.000 eura po stanovniku. Iako će se BDP glavnoga grada od 14.000 eura po stanovniku iz pogleda ekonomski uništenog istoka Hrvatske činiti nevjerojatno visokim, Zagreb je zapravo ekonomski najmanje razvijena metropola EU. Zajedno sa Sofijom na začelju je među glavnim europskim gradovima mjereno razinom ekonomskih aktivnosti i stvaranja nove vrijednosti. Kako je moguće da uz prirodne potencijale i geografski položaj bogata Hrvatska danas toliko zaostaje za drugim zemljama srednje i istočne Europe. Gledajući stotinjak godina u prošlost, u vrijeme prodiranja industrijske revolucije u sjeverne dijelove današnje Hrvatske odnosno južne dijelove austro-ugarske carevine – jedne od ekonomski najrazvijenijih zemalja tadašnjeg svijeta, čuđenje bi moglo biti još veće.

Nije rat kriv za zaostajanje

U tom su vremenu, dakle na prijelazu stoljeća, središnja Hrvatska i Slavonija bile zahvaćene ubrzanom industrijalizacijom, a gradovi su postajali važni industrijski centri. Slavonski veleposjedi pretvarali su se u poljoprivredno-prerađivačke konglomerate, a primjena najnovijih industrijskih tehnologija i znanja u preradi prirodnih sirovina omogućila je poduzećima poput SH Gutmanna (današnje Belišće) da se uspješno pozicioniraju na europskom tržištu. Početkom prošlog stoljeća Slavonija i središnja Hrvatska (Dalmacija je u to vrijeme bila na razini razvijenosti BiH i Srbije) ostvarivale su samo upola manji BDP po stanovniku od Austrije. Stotinjak godina poslije razlike u razvijenosti postale su znatno veće: Austrija danas ima četiri puta veći nacionalni dohodak po glavi ostanovnika od Hrvatske. Kako je, dakle, moguće da jedna zemlja s ‘prirodnim bogatstvom‘ i solidnom industrijskom tradicijom, u blizini najvećih i najbogatijih europskih tržišta, toliko zaostaje u ekonomskom i socijalnom razvoju za neposrednim europskim susjedstvom? Brojni teorijski i empirijski dokazi lako će argumentirati odgovore na to pitanje. Razlozi u razvojnom zaostajanju Hrvatske, naime, ne smiju se uporno tražiti u razornim učincima Domovinskog rata, kako se to često može čuti. Hrvatska se sporije razvija zbog brojnih, vrlo složenih strukturnih problema te velikih pogrešaka i nekompetentnosti u vođenju javnih politika.

Neučinkoviti državni sektor

Većina europskih tranzicijskih zemalja tako je početkom 1990-tih provela sveobuhvatnu političku i ekononmsku tranziciju prema tržišnoj demokraciji te stvorila ekonomske sustave u kojima su privatna poduzeća glavni pokretači ekonomskog razvoja. Hrvatska nije – i nakon četvrt stoljeća tranzicije dominiraju neučinkoviti državni i paradržavni sektor u stvaranju nove vrijednosti. Veliki su europski industrijski gradovi, manje ili više uspješno, proveli postindustrijsku tranziciju iz masovne industrijske proizvodnje prema industriji 4.0 (temeljenoj na novim tehnologijama), kreativnim djelatnostima i novim uslugama. Ni najveći hrvatski gradovi nisu proveli kreativnu tranziciju – nestanak brojnih radnih mjesta u velikim fordovskim industrijskim pogonima nisu uspjeli nadomjestiti vrijednim radnim mjestima ‘nove ekonomije‘, već su se širom otvorili samo nekretninskom i trgovinskom sektoru, koji uz financijske usluge ni približno nisu mogli amortizirati tranzicijske gubitke. Klasična industrijska proizvodnja, kakvu poznajemo iz druge polovine 20. stoljeća, jednostavno nije mogla opstati u globalnom okružju, a struktura nove industrije nije stvorena. Većina europskih zemalja provela je duboke promjene u socijalnom sektoru. Hrvatska nije – zastarjeli i neučinkoviti modeli socijalne države kao svojevrsni klon Bismarckova i socijalističkoga socijalnog sustava uvelike pojedince udaljavaju od tržišne ekonomije i poduzetništva. U sektoru obrazovanja, osobito visokog i specijalističkog, u Europi su se u protekla dva desetljeća dogodile velike promjene. Hrvatska je konzervirala svoj obrazovni sustav koji danas proizvodi, uz nekoliko iznimaka, nezapošljive ljudske potencijale. A upravo se pred našim očima događa promjena paradigme ekonomskog razvoja koja se više ne oslanja na tradicionalnu kombinaciju faktora (prirodni resursi + kapital + rad). Glavni činitelji ekonomskog razvoja na početku 21. stoljeća postaju intelektualni, kreativni i socijalni kapital, koji uz tehnologije, talente i toleranciju, snažno pokreću razvoj uspješnih nacionalnih ekonomija. Hrvatska se u svom razvoju ne oslanja na ove faktore – u obrazovanje se nedovoljno ulaže, samo 3,3 posto BDP-a (niže nego u Bugarskoj i Rumunjskoj!), a talenti odlaze stvarati nacionalno bogatstvo drugih zemalja.