Iako nam se katkad čini da ponestaje tema za koje bi najšira javnost morala znati kako se ne bi stalno događali slučajevi besramne zloporabe, to ipak nije tako. Nažalost, te teme iznova se javljaju. Nisu problematična samo sitno tiskana slova u različitim formularima koji su prilog ugovoru i općenito podmetanja nekog sadržaja u ugovore. Veće promjene (pa i problemi za one koji ih ne doznaju na vrijeme) mogu nastati npr. novelama (izmjenama i dopunama) zakona, koje nije baš tako lako pronaći i općenito otkriti. Naime, dio tih promjena događa se tako da uopće nije riječ o intervenciji u osnovni zakonski tekst, nego u neki potpuno drugi prema čijem se nazivu ne naslućuje što sadržava. Katkad odlučnu i veliku promjenu, veliki zaokret, donesu tzv. dispozitivi zakonskih odredbi koje kriju mnoge zamke. Mnoge od njih teško su uočljive, ali u jednom trenutku, nakon možda čak i mnogo godina, mogu polučiti katastrofalne posljedice. Takvim slučajem bavimo se u ovom tekstu.
Dužnik i ne zna tko mu je vjerovnik
Cesije nisu bile problematične do pojave posebnih agencija za naplatu tražbina kojima su banke počele prodavati svoje navodno problematične tražbine. Odjednom je realna opasnost da vjerovnik postane kupac tražbine kojem je pravi cilj oduzimanje nekretnine opterećene hipotekom
Pravni institut ustupa tražbine pod nazivom cesija dugo je poznat, to je dio sustava još od rimskog prava do danas i njegovo područje primjene samo se širi. Pojednostavnjeno, to je važan prilog aktiviranju poslovne scene. Kad vjerovnik zaključi da više ne želi biti vjerovnik, svoj položaj može ustupiti nekomu drugomu za što ne treba ni pristanak dužnika, samo ga je potrebno obavijestiti. U uobičajenim situacijama promjena vjerovnika za dužnika nije posebno velika jer će se, zapravo, promijeniti samo oznake na uplatnicama. Novi vjerovnik ne dobiva nikakva nova prava i dužnik mu može istaknuti sve prigovore koje je mogao i prijašnjem vjerovniku. Sve to (inače, regulativa se nalazi u Zakonu o obveznim odnosima, u člancima 80. – 89.) nije stvorilo posebne probleme sve do trenutka u kojemu su se pojavile posebne agencije za naplatu tražbina, dok banke nisu počele prema čudnim i netransparentnim kriterijima prodavati svoje tražbine (navodno problematične, ali to nitko ne može kontrolirati, a posebno ne dužnici).
Sada je situacija takva da dužnik kad se ujutro probudi ne zna i ne može znati tko mu je vjerovnik i hoće li to još biti onaj koji istina naplati kamate, ali inače je pun razumijevanja i svatko bi, vjerojatno, poželio takvog vjerovnika.
Kako zabraniti ustup tražbine
Odjedanput je realna opasnost da je vjerovnik osoba koja je kupila tražbinu zato da nas maltretira i/ili da nam oduzme nekretninu opterećenu hipotekom. Zakonodavac gotovo ne postavlja ograničenja za ustup, jedino je jasno da ustupa nema i ne može biti ako je takva klauzula ugovorena (a rijetko se ugovara, bilo zato što se o tome ne vodi računa bilo zato što je dužnik slabija strana koja ništa ne može nametnuti).
Cesije, tj. ustupa tražbine, nema ni kad je zakonom zabranjena (to je rijetkost, npr. zabranjeno je prenijeti pravo uzdržavanja) ni kada je strogo osobne naravi ili kada je narav takva da se protivi prijenosu na drugoga. Riječ je o rijetkim iznimkama koje se ne mogu primijeniti na većinu dužničko-vjerovničkih odnosa, a posebno ne na klasične dugove nastale isporukom robe, usluga i/ili novca. Zapravo je jedino kvalitetno rješenje unijeti u ugovor klauzulu koja zabranjuje ustup tražbine (što nije lako postići) ili barem klauzulu koja zabranjuje ustup ako se dug uredno plaća, odnosno vraća. To drugo trebalo bi biti lakše postići. Međutim, ako smo ona slabija strana i ako ona jača ne pristaje, nemamo izbora i preostaje nam samo jako dobro pratiti što se događa kod vjerovnika, a posebno kako posluje i mijenja li možda djelatnost (to su dva najklasičnija slučaja u kojima vjerovnik intenzivno razmišlja o ustupu tražbine).
U nedavnom slučaju koji smo imali priliku pratiti budući dužnik koji se priprema uzeti kredit uz dio nepovratnih europskih sredstava i pomoć poslovne banke (dobro informiran i veoma oprezan) zamolio je klauzulu koja zabranjuje cesiju ako dužnik uredno plaća svoje obveze. Banka je bila vrlo poslovna i susretljiva i pristala je, što treba jako pohvaliti, samo ako je na to nije natjerao HBOR ili resorno ministarstvo ili pak stvarni izvor novca u Europskoj uniji. Da nije pristala, veliko je pitanje bi li stranka imala dovoljno snage odustati od te banke i tražiti to isto kod druge i bi li joj stručnjak uopće to i smio savjetovati. Ako ipak ne bi bilo takve odredbe u ugovoru (što doista znači kao da je tu odredba koja ustup dopušta), dosadašnja sudska praksa daje razloga vjerovati da bi izostanak takve odredbe za urednu stranku (barem u pravilu) bio suprotan načelu savjesnosti, poštenja i morala, pa bi bilo moguće utvrditi da je u tom dijelu ništetan.
Međutim, jedno je imati razloga vjerovati u mogućnost ništetnosti, a sasvim drugo imati takvu izričitu zakonsku odredbu ili barem više sličnih presuda.