27. svibanj 2016.

Javne financije trebaju hladan tuš. To kratko boli, ali onda dolazi rast

Nedavno se radijski slušatelj u jutarnjoj političkoj emisiji nedvosmisleno založio za uvođenje ‘nacionalnoga socijalizma‘ kao jedinog rješenja za akumulirane ekonomske probleme i visoku stopu nezaposlenosti. Nije bio dovoljno precizan zauzima li se za nacionalni socijalizam poput musolinijevskog (fašizma) ili hitlerovskog (nacizma), koji su definirali svoj ekonomski sustav kao sustav jakih političkih vođa, ekonomskog procvata utemeljenog na državnim radovima i prisilnom radu te u kojem su ekonomske zakonitosti i tržišna alokacija potpuno ustupile mjesto raspodjeli ekonomskih resursa s pomoću političkog i fizičkog nasilja. Ili je slušatelj možda mislio na noviju, ‘mekšu‘ verziju kakvu danas vidimo u Venezueli i Sjevernoj Koreji. Može biti da je samo pripadnik velike legije seoskih redikula, kako ih naziva Umberto Ecco, koji su nekada za šankom lokalne gostionice diskutirali o globalnim problemima i nisu nikomu nanosili štetu, a danas s pomoću digitalnih medija postaju promicatelji ‘istine‘.

Nacionalno desno, ekonomski lijevo

Međutim, jednako je moguće da se u hrvatskoj javnosti stvaraju političke grupacije koje izlaz iz ekonomske krize vide u (u današnjim vremenima posvemašnje globalizacije) potpuno bizarnim idejama stvaranja nacionalno homogenih i zatvorenih ekonomija. Naime, dio naših političara koji oblikuju ekonomsku politiku često naglašava svoju ‘desnu‘ orijentaciju u nacionalnim pitanjima i ‘lijevu‘ u socioekonomskim. Promicatelji takvih političkih stajališta bili su posebno glasni već pri najavi prodaje Vladinih udjela u nekim, za nacionalnu ekonomiju ne posebno važnim, poduzećima. Hrvatska je politička ekonomija, pa tako i društvo, pred možda jednim od najvećih izazova u povijesti: kako zaustaviti stalno stvaranje manjkova i stalan rast javnih i privatnih dugova koji nezaustavljivo vode u sveukupno osiromašenje. Državni je sektor kronično neučinkovit i jako zadužen. Javni dug već je prešao iznimno visoku granicu od 85 posto BDP-a. Državni sektor i dalje stvara velike manjkove, posebno u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, ali i u javnoj upravi i obrazovanju. Pri tome je u ovom kontekstu potpuno nevažno je li riječ o deficitu središnje države koji će biti malo više ili malo manje od granice tri posto BDP-a, kao što to predviđaju pravila iz Maastrichta.

Zašto je državno neefikasno

Pravo je pitanje zašto državni sektor ne može stvarati viškove, odnosno novu vrijednost, i tako pridonijeti rastu općega blagostanja (a ne jedino održavanju relativnoga blagostanja samo svojih zaposlenika). Odgovor je jednostavan: državni sektor to ne može i zbog toga su ekonomski sustavi koji se temelje na pretežitome državnom vlasništvu u dubokoj krizi (vidjeti slučaj Venezuele). Fiskalna intervencija zasigurno je dobrodošla u vrijeme recesije i pada ekonomskih aktivnosti. Međutim, previše države u ekonomiji jednostavno nije dobro, zato  država nakon krize mora smanjivati svoj utjecaj na ekonomske aktivnosti. Gorljivi zagovornici snažnije državne intervencije u hrvatskoj ekonomiji morali bi razumjeti, osim teorijske činjenice da je prof. Keynes na kraju ipak priznao svomu prijatelju prof. Hayeku da ima pravo te da se trajanje i intenzitet državne intervencije moraju strogo ograničiti, da su rezultati pretjerane fiskalne ekspanzije samo produbili strukturne probleme i stvorili mnogo neučinkovitih ekonomskih struktura koje na tržištu ne mogu preživjeti bez državne pomoći.

Hrvatska politička elita danas mora odlučiti hoće li nastaviti beskonačno stvarati manjkove i povećavati dugove te jačati ‘nacionalni socijalizam‘ ili prihvatiti ekonomski sustav  ‘austrijske škole‘ prof. Hayeka koji u središtu ekonomskog i demokratskog razvoja vidi slobodno poduzetništvo i privatna poduzeća. Tržišni ekonomski sustav, naravno, ne isključuje partnerstvo između privatnog i javnog, ali naglašava glavnu ulogu privatnog sektora u oslobađanju potencijala rasta i isključuje manipulaciju političara u ekonomiji. Nastavak tržišnih reformi, stvaranje održiva sustava javnih financija (dakle, da država ne troši više nego što može prikupiti porezima) i učinkovita javnog servisa ne može biti samo jedna od najvažnijih preporuka Europske komisije u obvezujućim postupcima sređivanja javnih financija na koje je Hrvatska pristala ulaskom u punopravno članstvo. To mora biti jasno unutarnje opredjeljenje odgovornih političkih aktera ako želimo izbjeći nastavak erozije društvenoga blagostanja. Preporuka kreatorima politike jest izbor hladna tuša kao pristupa uređivanju javnih financija, koji kratko traje, malo zaboli, ali nakon toga ekonomija se počne ubrzano oporavljati i održivo rasti.