Sve je počelo paštetom. Odjednom, nekontrolirane misli pretvorile su paštetu u prvog jahača apokalipse. Ispričavam se, nisam ih mogla zaustaviti.
Ministarstvo gospodarstva raspisalo je javni natječaj kojim nabavlja 40 tona kokošje paštete, carice gradilišta i Čeha. Svrha: popunjavanje strateških robnih zaliha. Mjesto skladištenja robe: državna tajna.
U moru različitih dosjetki o razlozima nabave, cijeni, vrsti paštete i srodno, teorija urote i one srodnih nečasnih namjera koje su se vrtile u komentarima naše male zajednice, zanemarila se povijest paštete, način na koji se radi, njeni sastojci. Detaljnije, to bi bile iznutrice, nokti, sasvim odvratni i nejestivi dijelovi životinja koji se nađu pri ruci i (pa)šteta ih je baciti. Zapravo, sve to skupa, obogaćeno aromama, daje neopisivo ukusan namaz mesojedima.
Dakle, nabavlja se vrlo ukusan namaz - kokošja pašteta. Zašto kokošja, a ne čajna ili jetrena ili od tartufa, što bi vjerojatno Švicarci naručili, ne znam. Kokošja je i zaboli me. Što se mene tiče, vijest je mogla glasiti i ‘Ministarstvo gospodarstva nabavlja sto tisuća komada vreća za mrtvace’. Naime, u Zakonu o strateškim robnim rezervama, u popisu roba koja mogu činiti robne zalihe stoje i vreće za mrtvace.
U Zakonu je zapravo zanimljiv popis roba, 60 vrsta, i način osiguranja u robi i novcu. Od različitih začina i hrane do cijevi i pumpi. Strateške robne zalihe, kaže dotični Zakon, stvaraju se za osiguranje osnovne opskrbe u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti Republike Hrvatske, u slučaju velikih prirodnih nepogoda i tehničko-tehno loških i ekoloških katastrofa. Mogu se koristiti i za upućivanje žurne pomoći drugim državama u slučaju katastrofa, humanitarne pomoći te u slučaju sudjelovanja snaga Republike Hrvatske u mirovnim i humanitarnim operacijama u inozemstvu. Dakle, to su neki scenariji u kojem pašteta dobro dođe. Osim ako u međuvremenu ne završi kao rezerve žita iz Đakovštine.
Samo da razjasnim ako je nedovoljno jasno: ne dovodim u pitanje nužnost stvaranja robnih zaliha. Zakon to nalaže. Ali nismo li mi već u jednom od malo modificiranih, gore navedenih scenarija?
Zamislimo da se tajno mjesto strateške robe nalazi pod zemljom, u bunkerima, duboko ispod temelja Jelačić placa, crkava, šoping centara i još par ključnih mjesta. I da se svi sakrijemo od oluje svih oluja u te bunkere, među strateškom robom - imamo rižu, nešto žita, fino goveđe meso, topljeni sir, kartonsku ljepenku, šibice, deke, ukusni namaz - paštetu, spremnike za vodu, pumpe za vodu.... Ali ne i pristup vodi. Zamislimo da palimo šibicu, samo da bismo se zagrijali. I zapali se cijeli bunker. Odjednom ja gorim tamo dolje, pod zemljom, u bunkeru. Na kraju, svi izgorimo zajedno s tom strateškom robom - onom istom koja nas treba spasiti. Podsjeća li ikog ovaj scenarij na sadašnjicu? Nismo li već u stanju katastrofe, ne gorimo li? A sve je počelo paštetom...