17. srpanj 2014.

Palac gore!

Jasmina Trstenjak
Jasmina Trstenjak

Izglasan je Zakon o životnom partnerstvu kojim istospolni parovi od rujna imaju ista prava kao i bračni parovi, osim prava na posvajanje djece. Zakon koji proturiječi ‘ispravnom razumu’ onih koji se ‘kaktiga‘ brinu o obitelji.

A zapravo, sirovo rečeno, strepe od ‘uznemirujuće društveno moralne pojave‘ – homića. To je neambaližirana, vulgarna i pojednostavljena istina inkvizitorskog lijenog uma. Palac gore za taj zakon; bar u nečemu ima pravde.

Još se uvijek iznerviram kad se sjetim onog glupog referenduma iz prosinca 2013. i još glupljeg pitanja: ‘Jeste li za to da se u Ustav unese odredba prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?’ Većina je bila za, a oni koji su pitanje postavili, širili mržnju i predrasude, radili samo na svojoj političkoj propagandi i većinu preveslali žedne preko vode, sada se žale što se Zakonom uvode instituti iz obiteljskog prava koji se odnose na brak i uređuju na identičan način, samo pod drugim nazivom. Kakav kiks s formulacijom pitanja.

Brak, izvanbračna zajednica, životno partnerstvo, neformalno životno partnerstvo ili životna omča, puca mi ona stvar. Nije ni bitno. Izglasan je Zakon koji se ne tiče samo osoba istospolne orijentacije. U tome je njegova veličina. On se odnosi na cjelokupno društvo koje postaje mrvicu naprednije. Odabrana je strana jednakosti, zaštite ljudskih prava, krenulo se ka toleranciji. Rekli smo ne diskriminaciji. Mislim da je to big deal. Kao što je poznato, među liberalnijim smo državama Europe po pitanju zakonske zaštite manjina (iako je to vrlo često samo na papiru) i malo smo manje konzerva od države kakva smo ispali nakon referenduma. Svaki pojedinac treba imati jednaka prava, kako god izgledao, gdje god radio ili koga god ševio. Ovdje nije riječ o privilegijama, već o jednakim pravima. Privilegija bi bila, primjerice, sloboda od plaćanja poreza.

Taj je zakon svijetla točka posljednjih krupnijih prijeljetnih Vladinih aktivnosti. Daleko svjetlija od bijelih, crnih i inih sramotnih lista koje, kao i ideologija ‘obiteljskih’ zagovornika, prikrivaju nešto sasvim drugo. Daleko jasnija od sastanka šefova jugoistočne Europe i Angele Merkel koja je zapravo došla dati do znanja tko je šef, što joj smeta i u kojem smjeru je najbolje ići. I daleko naprednija od radnog zakonodavstva koje je sve samo ne revolucionarno.