‘Nakon Huge Chaveza, našla sam svog novog omiljenog ljevičara’, probudila me suradnica, nazovimo je Maša, iz dubokoumnog razmišljanja o bitku, PDV-u, BDP-u, knjigovođama, mačku, euroziranom, frankoziranom gospodarstvu, konzultantima, ministrantima, svecima, Ustavu...
Bilo je svega u tim umnim prodiranjima i dobro da je zaustavljeno.
Zaiskrilo joj je u desnom kutu oka, kako inače čovjeku zaiskri kad pronađe novu simpatiju, kada je krenula nezaustavljivo, vidno zadovoljna svojim novim odabirom, pričati u njemu.‘José Pepe Mujica, urugvajski predsjednik. Najsiromašniji predsjednik na svijetu, onaj što će prodavati gram marihuane za dolar. Totalna je legenda’, samozadovoljno je otkrila njegovo ime. ‘Ima plaću 12 tisuća dolara i 90 posto daje u dobrotvorne svrhe. Liberalizirao je pobačaje i istospolne brakove. Ne živi u predsjedničkoj rezidenciji, nego na nekom malom imanju u ženinom vlasništvu. E i da, vozi staru Bubu’, počela se glasno smijati.
Zapravo, prilično je razumljiva ta njena fascinacija. Mujica je pravi mudonja. Reformator. On vodi izuzetno liberalnu državu u kojoj Uskrs zovu Turistički tjedan, a Božić Obiteljski dan. Vodi državu sa stabilnim gospodarstvom, jednu od najsigurnijih na svijetu i ekonomski najbogatijih u regiji. I sada kreće s njom ekperimentirati. Pretvorit će je u dilera, uzgajati marihuanu i prodavati jedan gram za jedan dolar. Ima podršku Vlade pa i crkve. Čak je i nadbiskup za legalizaciju.
To je bila najsjajnija i najzanimljivija vijest ovih dana. Unatoč brojnim upozorenjima, ovakvim i onakvim procjenama, nepoznanicama, on gura dalje. Dat će zemlju, posao privatnicima, a on (država) će strogo kontrolirati trgovinu, ograničiti mjesečnu zalihu na 40 grama... Ishod skliskog terena tog ekperimenta potpuna je nepoznanica. Urugvaj je prva država u svijetu koja bi se mogla baviti uzgojem i prodajom. I to ne u medicinske svrhe. No Mujica gura dalje. Odmah zamišljam dan kada u Hrvatskoj ne pričamo o PDV-u, nego o PK-u, punim imenom Porezu na kanabis. Zamišljam 1. prosinac i pitanje na referendum o tome jesmo li da u Ustavu stoji odredba kojom je marihuana obavezno sredstvo konzumiranja (barem jednom tjedno), svih nositelja državne vlasti. Sve za njihovu dobrobit, a onda i našu; da se malo opuste, olabave um i oslobode krutog robotskog razmišljanja.
Konzervativnoj i apsurdnoj maloj zemlji ogromnog ega, dupeliscu svih i svega, nikad nije proradila šesta čakra, Treće oko. A zašto ne razmišljati koliko bi, primjerice, bila zadovoljavajuća stopa PK-a? S kojim iznosima bi hrvatska država subvencionirala poljoprivredno zemljište na kojem se uzgaja marihuana, koliki bi bio kriminal, bi li se povećao, smanjio? Kakve bi bile prognoze kretanja BDP-a? Proračun? Zamišljam telefonski poziv: ‘Dobar dan, dobili ste Institut za kontrolu kanabisa. Kako vam mogu pomoći?’ Zamišljam i nova zanimanja - berač ‘marice’. Ma zamislite taj smiješni novi svijet! ‘Vrli novi svijet’, može se ironično čuti od pojedinaca. Pozivaju se na engleski klasik, znanstvenofantastični roman Aldousa Huxleya. Novi svjetski poredak u kojem hedonističko društvo teži sreći putem seksa i droge, dovesti će do lakše manipulacije ljudima, svijet će se pretvoriti u distopiu, odnosno utopiju koja se izrodila u pakao, vrište. Klasično razmišljanje - s travnog smotuljka na iglu.
No, uopće nije bitna ‘marica’. Nije bitna nimalo. Ona je, u ovom slučaju, samo drugo ime za revolucionarne ideje i reformu. Iskorak - ‘heureka!’. I nije uopće bitno gdje mogu legalno zalijevati tu zelenu biljku, gdje kupiti, od koga i po kojoj cijeni smotuljak, nego gdje su reformatori? Koliko košta jedan reformator i može li ga se se platiti, kao i sve ostalo u Hrvatskoj, u ratama? Za takvog jednog riskirala bih s kreditom u švicarcima.