Ideja o bilo kakvim novim porezima nije mi ni najmanje draga. Prvi je osobni razlog - tko bi htio da mu država uzme još nešto novca. Drugi je makroekonomski jer povećanje poreza u pravilu ima negativan učinak na zaposlenost, plaće i investicije, a to nam u ovom trenutku najmanje treba. Taman što se izvuče tako jednostavan zaključak i tema pospremi u ladicu, pojave se vijesti o našim bankama u stranom vlasništvu koje su ipak odlučile gotovo svu dobiti isplatiti kroz dividendu. To u sjećanje brzo vrati i prodaju Dukata i preprodaju Plive gdje su milijarde kuna netaknute otišle izvan granica.
Prema računici Radimira Čačića, prije najnovijih najava, samo kroz isplatu dividende banaka i HT-a, Hrvatskoj prijeti odljev kapitala između 6 i 8 milijardi kuna. HT i Ericsson Nikola Tesla su već prošle godine pokazali što njihovi njemački i švedski vlasnici planiraju s dobiti ostvarenom u Hrvatskoj pa je ove godine za očekivati barem jednaku dividendu. Ako na stranu maknemo jeftina populistička tumačenja da se time u recesiji žele usrećiti hrvatski građani koji imaju dotične dionice, razlozi za povlačenje dobiti su vrlo jasni. U vrijeme posvemašnje nesigurnosti vlasnici žele imati svoj kapital pod kontrolom i usmjeravati ga tamo gdje im je to oportunije, draže ili kako god. A zašto to ne bi učinili i bez ikakovg posebnog razloga kada ih ništa ne košta?
Porez na dividendu, koliko god on grozomorno zvučao financijašima, burzovnim igračima i pojedinim (stranim) kompanijama, donekle bi riješio ovaj problem. U situaciji kada bi se izvlačenje dobiti oporezovalo dovoljno visokom stopom, a k tome stimuliralo njeno reinvestiranje, u uredima u Berlinu, Milanu i Stocholmu bi dvaput razmislili hoće li je povući kroz dividendu. Možda bi se u kompanijama iznenada pojavio baš neki zgodni projekt u koji bi se moglo uložiti. Banke bi pak, iako već dobro kapitalizirane, bile još jače i likvidnije pa bi valjda nešto od milijardi na kojima sjede voljnije plasirale u gospodarstvo. A kad bi se novac kroz dividendu ipak odlio u inozemstvo barem bi neke kune ostale u državnom proračunu. Nije da bi to beznadno šupljem hrvatskom proračunu nešto značilo, ali bolje išta nego ništa.
No, vladajući će reći da bi tako odbili investitore, a to je očito puno strašnije nego da malo pokrpamo proračun. Vjerojatno su u pravu jer proračunu ionako nema pomoći, samo nije jasno na koje se točno investitore misli kad oni ionako Hrvatsku zaobilaze u širokom luku. Što se tiče banaka i telekoma koji su već tu, njima je još toliko dobro da nema straha od bijega na povoljnije destinacije. Bijeg njihovog kapitala zarađenog u Hrvatskoj ilustrira pak jedino to koliko je veliko nepovjerenje u skori oporavak ovdašnjeg gospodarstva.