Radim u jednom Ministarstvu u centru Zagreba. Ne znam puno kako je drugdje, ali rad u državnoj službi je uglavnom depresivan, ubojito monoton, zaostao, slabo plaćen, ljudi se jedni prema drugima odnose kao prema psima. Nadređeni su podmukli idioti. Možda je ovaj anonimni internetski komentator samo frustrirana, zlonamjerna osoba. A možda je okrutno, ali istinito opisao kako funkcionira hrvatska državna uprava. Čast iznimkama.
Ako bi većina onih koji žive u Hrvatskoj od nečega odmah digla ruke, to je zasigurno ideja da će državna i javna uprava postati ‘efikasna, profesionalna i kvalitetna‘. Svakodnevna iskustva su jednostavno uvjerljivija. No, je li moguće da od svih tih (preko)brojnih službenika raznih stručnih sprema nema nikoga tko želi, zna i može ili je problem u nakaradno postavljenom sustavu koji sam sebe (očito dobro) hrani. Američki konzultant Stephen Leeds, koji je 18 mjeseci proveo u bliskom kontaktu s hrvatskom državnom upravom, nešto je manje pesimističan. U intervjuu za Banku kaže da tu ima ‘mnogo pametnih mladih ljudi koji sada rade na poslovima niže razine‘ nadajući se da će se pomaknuti na ljestvici i iskoristiti svoj talent na produktivniji način.
To je dobra, utješna strana priče. Drugu ste čuli tisuću puta. Stariji službenici, čudi se Amerikanac, rijetko dolaze na treninge čak i kad je riječ o potpuno novim i važnim temama. Stoga nije baš siguran koliko su vještine donošenja odluka, vođenja i komuniciranja, prisutne kod istih. Uistinu neobično. Posebno je ‘ohrabrujuće‘ što ti stariji odlučuju o sudbini mrskih pametnih i mladih. Usprkos svemu Leeds je pomirljivo optimističan jer, kaže, svaka država mora proći evoluciju da bi stigla do učinkovitosti. Nije precizirao koliko bi ta evolucija kod nas mogla trajati, odnosno ima li kraja ili je to samo eufemizam za nikakve promjene koje nikuda ne vode.
A možda su mu samo propustili objasniti kako ustvari funkcionira naš sustav na svim razinama, posebno javni sektor gdje je još ostao duboko ukorijenjen osjećaj da se ne radi za sebe, nego za imaginarnu, svačiji, a ničiju ‘državu‘ kojoj ne treba ništa dati, nego samo uzimati. Trud, rad i poštenje se a priori ne cijene. Na najvećem broju radnih mjesta trud se jednostavno ne isplati. A tek znanje. Radio, ne radio, znao, ne znao – apsolutno svejedno. Dapače, to može biti i vrlo opasno. Najgora stvar koju mladi, obrazovani i ambicozni kadar može napraviti je - raditi. Ugrožene vrste u horizontalnoj i vertikalnoj hijerarhiji tada napadaju braneći svoju udobnu poziciju u kojoj ih uznemirava neka nadobudna budala. Umjesto da u miru čeka penziju