Hrvatska gospodarska zbilja je surova, jednoglasna je ocjena svih, popularno rečeno, dionika ovog koncepta.
Ipak, moguće da je imitacija te zbilje čak i gora. Jean Baudrillard, u svojem popularnom djelu Simulakrum i simulacija ionako uspostavlja tanke crte između stvarnoga i njegovog oponašanja. Kad se državna administracija počne pretvarati da su poslovni ljudi koji po svijetu traže poslovne prilike, i to od Pešte do Batavije, stvara se donekle surealna slika jer oni nisu baš najosposobljeniji da to čine. Ili kad ministar financija počne pričati o stezanju remena ili efikasnosti službi, svejedno, stječe se dojam kao da podanici vladarima moraju isplatiti točno određenu mostninu i da se ona pod nikakvim uvjetima ne može smanjiti.
No u zadnje vrijeme sustav pokazuje kako sve to funkcionira. Ako ste pomislili da je nekom trenutačno stalo da se riješi problem sa štrajkom liječnika, niste ocijenili radi li se možda o imitaciji zbilje ili je posrijedi samo loša stvarnost. Naime, hrvatski zdravstveni sustav bio je i još uvijek je pred bankrotom. Cijeli ovaj štrajk - koji za posljedicu ima da dionici tj. svi građani manje opterećuju zdravstveni sustav, jer on jednostavno dobrim dijelom ne radi - odgovara nešto manje štrajkašima, ali puno više održavanju na životu njihovog poslodavca.
Istina, dionici će imati manju razinu zaštite, ali državni proračun i državni fondovi manje troše na opremu, lijekove, opću potrošnju sustava tijekom štrajka. Liječnicima će on biti plaćen i moguće da se zapravo radi o nekoj vrsti ne-eksplicitne nagodbe kojom se tobože pokušava spasiti ‘sustav‘. Je li moguće da je stvarnost tako gruba? Možda je resorni ministar jednostavno zauzet drugim važnijim stvarima od rješavanja tog kadrovskog pitanja.
Ili je to samo odraz i simulacija odumiranja sustava koji u tišini gasne i nitko se više niti ne pita zašto i kako je prestao funkcionirati. Odnosno, zar je moguće da prilagodba sustava, reforma na gore ili bolje, može ići samo putem igrokaza?
Ako je to ideja, ne zaboravimo da bi se sličan model onda mogao primjeniti i na školstvo, kao i npr. policiju te općenito državnu administraciju pa da vidimo do kuda to ide i čega će nam u konačnici nedostajati. Tome možemo s lakoćom pribrojiti i državne firme svih fela (i one koje država financira, ali se drže drukčijima) pa da se stvarno u potrebama podvuče crta razlikovanja između opsega financiranja osnovnog školstva i recimo HRT-a.
Na koncu svjedno je kako bi se taj igrokaz zvao: štrajkom, ili jednostavno simulacijom, ali ostaje za konstatirati da ovaj način prilagodbe na točku bankrota ostaje izrazito bolan za građane. Jer i onaj minimum informacije ostaje skriven. No ako je potrebno i to preživjeti da bi nam netko potvrdio da sustava već odavno nema, i da je njegova imitacija jednako depresivna, izdržat ćemo.