Ako kaniš pobijediti ne smiješ izgubiti. Koji bi savjet mudri Broj 1 danas dao da živi u Hrvatskoj? Ako kaniš postojati, mora te biti?
Nekoliko negativnih trendova na koje se kod nas godinama odmahuje rukom i zatvara oči (jer rješenje nije lako, a s godinama je sve teže) ukazuju na to da bi takva alanfordovska mudrost mogla biti vrlo aktualna. Naime, demografski pokazatelji su već godinama porazni, trend iseljavanja ubacuje u petu brzinu, a nezaposlenost mladih (koji uglavnom i bježe) je ekstremno visoka. Ne treba biti jako mudar da se uoči kako to nije dobro za sustav koji se bazira na tome da oni koji rade uplaćuju poreze i doprinose u državni proračun. Bez toga nema ni mirovina, ni zdravstva, ni školstva...(doduše, ni uhljebničko-birokratske hobotnice)...ničega. I eto rješenja, rekao bi Broj 1. Nastavimo samo tako dalje. Ne treba se mučiti s izmišljanjem raznoraznih strategija za izvlačenje iz gliba koje ne mislimo nikada provoditi, glumiti pred Europskom komisijom da nešto radimo i uvjeravati i sebe i njih da to nije prelijevanje iz šupljeg i prazno... Sve će svojim prirodnim tijekom sjesti na svoje mjesto.
Podaci o prirodnom prirastu tako pokazuju da je on zadnji put bio pozitivan prije 17 godina. Prošle je godine nestao jedan grad od 10 tisuća stanovnika. Ako smo mislili da je naš problem „samo“ u gospodarskom nazadovanju, Hrvatska, kažu demografi, doživljava i demografski slom. Svi demografski pokazatelji su kontinuirano negativni - prirodni pad, negativna vanjska migracijska bilanca, depopulacija ukupnog stanovništva, izumiranje, velika starost populacije itd. Koliko će to budućnosti negativno utjecati na dodatno gospodarsko urušavanje prilično je jasno.
Ako tome pridodamo podatke o nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj, loše postaje gore. Po tom smo neslavnom kriteriju na trećem mjestu u EU (nakon Grčke i Španjolske) i čak je 48,7 posto mladih u dobi do 25 godine nezaposleno. Nema statističkih podataka što je, primjerice, s onima do 30 godina, no iz svakodnevnog iskustva znamo da je i njihov broj prilično velik. To povlači za sobom još dublje probleme, jer što očekivati od osobe koja do svojih tridesetih nije imala priliku nigdje (ili malo gdje) raditi, stjecati iskustva, nova znanja...Nije da im se, očito i logično, i rađaju djeca u takvim okolnostima.No, ni tu nije kraj. Emigracija u Hrvata, iz ovih ili onih razloga, nije nepoznat pojam niti neka novost, ali je ova aktualna ipak malo gora od prijašnjih. Sada masovno odlaze upravo ti mladi, mahom visokoobrazovani , ljudi od kojih svaka normalna država očekuje puno. Oni bi trebali ugrađivati svoje znanje u razvoj gospodarstva i društva uopće (i puniti proračun). Na njihovu sreću, nitko (ni ministar Mornar) ne može ih spriječiti da odu negdje gdje to mogu činiti. Točno je, kako je rekao Mornar, da si siromašna Hrvatska ne može priuštiti da hrani bogata gospodarstva svojim obrazovanim kadrovima, ali je isto tako točno da isti ti koji odlaze ovdje mogu samo birati: biti nezaposleni ili živjeti i raditi u znatno lošijim uvjetima. A za to nisu krivi oni nego oni koji su kreirali ovakav nakardani sustav. Imigracije u Hrvatsku, začudo, baš i nema. Pogotovo ne takvih obrazovanih i stručnih kadrova. Takvi, izgleda, preferiraju zemlje trulog zapadnog neoliberalnog kapitalizma. A nama možda zaluta koji liječnik ili inženjer iz neke još jadnije istočne zemlje.No, u svemu ovome ima i nešto dobro. Kada sve to sagledaju, ne znam zašto se hrvatske Vlade uopće zabrinjavaju. Budući da ne znaju, a još se manje žele mučiti s rješavanjem ovih problema, samo lijepo puste da priroda (i društvo) odrade svoje.