Sjedim neki dan na susretu poduzetnika, malih i srednjih, s prvim ljudima HBOR-a i HAMAG Investa koji su im se trudili detaljno i precizno predočiti promjene koje bi im trebale život značiti.
Od jednostavnijih procedura, nižih kamata, bržeg odobravanja kredita, raznih jamstava čak i za start-up poduzetnike, sve do toga će im tražiti investitore za njihove projekte. Uprli su se ohrabriti i uvjeriti poduzetnike u bolje sutra koje će donijeti nove mjere i unijeti elan među letargične i nepovjerljive ljude. No, bili su uvjerljivi, usudila bi se reći, na trenutak i nadahnuti. Čak sam pomislila nakratko, pa ovo zvuči dobro....
Već kod postavljanja pitanja i popratnih komentara bilo je jasno da dvojcu iz HBOR-a i HAMAG-a uvjeravanje baš i nije pošlo za rukom. Neki će reći - nezahvalni vječni nezadovoljnici koji bi valjda jedino bili sretni da im se sve da na pladnju i da ne moraju ništa ni raditi. Druga varijanta je da poduzetnici pušu na hladno. Koliko je samo kod nas strategija, akcijskih planova, mjera i protumjera bilo doneseno i kako su one sjajno izgledale na papiru. U stvarnosti svaki put novo razočaranje.
Sjetimo se Izvozne ofenzive, na primjer. Čak je imala i hodogram aktivnosti, točno predviđeno praćenje rezultata u određenom vremenskom roku. Zatim je bivša premijerka srčano stala iza svog Programa gospodarskog oporavka i čak javno prozivala ministre da se imaju pridržavati tempa koji je program zadao i da ne zabušavaju u realizaciji. Konkretni rezultati su misteriozno izostali. Slično se događa i s Planom 21 Kukuriku koalicije. Što li je sve bilo bajkovito napisano u tom planu. U stvarnosti, svi pokazatelji rasta padaju, nezaposlenost i nelikvidnost rastu. O depresiji da i ne govorimo. Da ne bi potpuno potonuli ppVRH i ministar gospodarstva svako malo izađe s novim rokom nakon kojeg će on demonstrativno napustiti svoju spasiteljsku funkciju, a mi ćemo svi tada stvarno znati da nam nema spasa. Dakle, prema zadnjem, nade ima do kraja prvog kvartala iduće godine.
I tako nakon blago izražene skepse kod javnog postavljanja pitanja, u vrijeme ručka poduzetnici su mogli mirne duše reći što misle. Predstavnici države su otišli, a problemi ostali. Najveći problem je kao i uvijek realizacija. Kako da se obećanja i planovi s papira pretvore u stvarnost. Niti poduzetnici vjeruju da su podaci o iznosu kredita točni, ni da je kamata u konačnici takva, niti da će se kredit odobriti...Iskustvo ih uči nepovjerenju.
A sve što se i dalje događa samo to potvrđuje. Žali se poduzetnik da je odradio nekoliko sastanaka s pomoćnikom ppVRH-a i ministra gospodarstva oko svoje investicije vrijedne više milijuna eura. Taj bi isti pomoćnik, kako je pompozno najavljeno, trebao za ruku voditi takve investitore kroz šumu propisa i učiniti sve moguće i nemoguće da se ulaganje čim prije realizira. I trude se ti pomoćnici, razgovaraju, kaže poduzetnik, no ništa se ne događa mjesecima. Razlog? Pa sve treba blagosloviti ppVRH. Svi oko njega su valjda za šminku. A on pak ne stigne baš sve i treba nešto vremena da provjeri kakva je stranačka krvna slika svakog pojedinog hodočasnika. Da nije slučajno ‘njihov’? Ne, ne bi mogli imati povjerenja u takvog investitora...
Ne treba se uzdati u državu, glavna je pouka koju su shvatili i ovi poduzetnici. Problem je što ona traži da se u nju uzda, ne dopušta da se išta događa bez njenog nadzora i odobrenja i smeta i podmeće noge na svakom koraku. Gdje god krenuli i što god pokušali spotaknut ćete se na tu Državu, utjelovljenu u različite ‘spasiteljske’ likove.