Taman završim temu u kojoj se summa summarum zaključuje kako nam nema spasa jer zbog ekspanzije dalekoistočnih ekonomija cijene sirovina (pa i svega drugog) nezadrživo rastu, odem na aerodrom i pokupim sve strane poslovne novine na koje naiđem, a na svakoj naslovnici upozoravajući vrišteći naslovi o ‘opasnoj nadmoći Kine‘ koja oblikuje novi svjetski poredak.
Baš ovih dana američkom predsjedniku Obami u goste dolazi kineski kolega Hu Jintao. Osjetljivih pitanja je puno, a umjesto pitanja Tajvana i ljudskih prava u kojima su Amerikanci nadmoćno podučavali Kineze da se ne mogu baš tako ponašati, sada su Obami ključne teme tečaj juana, trgovinska bilanca, ali i vojno jačanje Kine. Osim toga, globalna kriza je kompletno promijenila percepciju Amerikanca, običnih i (ne)običnih ljudi, o Kini koja se sada prometnula u glavnog krivca za njihove nedaće – nezaposlenost, niske plaće itd.
Amerikanci su dosad bili uvjereni da, usprkos činjenici da Kina već godinama galopira, oni drže sve konce u rukama i da je kineski rast zanimljiv, ali ne i pretjerano ugrožavajući za njihovu poziciju. Kriza je potpuno je promijenila percepciju i logiku američko-kineskih odnosa, jer se Amerikanci više ne mogu tješiti da svi rastemo jer je, eto, konjkuktura.- Imamo kooperativan, ali i konkurentan odnos s Kinom – uoči dolaska Jintaoa objasnio je glasnogovornik Bijele kuće. Obama je bio malo euforičniji pa je kineskog vođu dočekao s izjavom ‘Imamo ogromne udjele u našim međusobnim uspjesima‘. Istina je da kineski udjel postaje sve veći. Godina u kojoj bi kineska ekonomija trebala postati veća od američke dramatično se približava. Nakon Goldman Sachsove 2027., Economist je kao ‘godinu D‘ proglasio 2019.
Financial Times je pak objavio da je Kina u protekle dvije godine pozajmila više novca drugim zemljama u razvoju nego Svjetska banka. Ni financijski posrnulim državama EU kineska pomoć nije mrska. Sigurno je da će Obama upotrijebiti sav svoj šarm i široko se osmjehivati Jintaou ne bi li se ovaj smekšao pa otvorio Kinu uvozu američke robe i dopustio da ‘kineska valuta juan postigne realniju cijenu‘. Zbog te, kako kažu Amerikanci, nerealne cijene kineski izvozni proizvodi znatno su jeftiniji od američkih. A postaju sve bolji. No, Kinezi su se pokazali imunima na takve molbe i prijetnje. Treba, kažu, preispitati status dolara kao svjetske valute, njegov tečaj i niske kamate u SAD-u. U svakom slučaju, shvatili su da oni postaju prava velesila. One, pak, ne vole da im se soli pamet.
A što ćemo mi u toj priči? Ništa, nije nam ni mjesto za stolom s velikima. Ako smo išta dosad i mogli s novim ‘vladarima‘ Kinezima nismo. Niti smo im što prodali, niti smo od njih uzeli kakav kapital kroz investicije u Hrvatskoj. Kao, ma to su samo Kinezi. Oni proizvode lošu i jeftinu robu koja ubija našu tehnološki naprednu proizvodnju. Sada nam preostaje da upišemo tečaj kineskog, ali ne zato da odemo tamo i sklopimo koji posao, nego da za desetak godina možemo razgovarati s poslodavcem i na njegovom jeziku.