Znam da je tema nedjeljnog referenduma prožvakana i prežvakana. Po cijenu ponavljanja, taj me događaj toliko žulja da ga moram barem uzgred spomenuti.
No, ne planiram lamentirati zašto sam ja protiv niti se pitati zašto se silina kršćanske ljubavi Željke Markić kanalizirala u diskriminaciju jedne manjine. Iz ove priče mogle bi proizaći i neki novi trendovi, a neki bi mogli nešto i naučiti.
Prvo, možda Hrvati otkriju referendum. Ali ne za životne zajednice nego za životne probleme. Koliko god se duboko ne slagalala s temom i intencijom nedjeljnog referenduma (a ni o ishodu, nažalost, nemam iluzija), on je uistinu najdemokratskiji alat za donošenje bilo kakvih odluka. Predlažem se odmah ugledamo na najveće referendumske majstore, Švicarce. Oni su samo u ovoj godini imali ni više-ni manje nego 11 referenduma. Za njih nijedno pitanje nije trivijalno da bi se pitao narod. Ako hoćete, hoćete, a ako nećete, nećete. Ove su godine tako odlučivali o prostornom planiranju, balansu privatnog i poslovnog života, izmjenama zakona o azilu, korporativnom upravljanju, ukidanju obveznog vojnog roka, zakonu o epidemiji, pa čak i o radnom vremenu trgovina i benzinskih pumpi. Zadnji referendum, poznat po pokušaju ograničavanja menadžerskih plaća u omjeru 1:12, imao je i još dva pitanja, o poreznim olakšicama za rodirelje koji čuvaju djecu kod kuće i o povećanju cijene cestarina (?!).
Zamislimo, dakle, da se ugledamo na Švicarce pa da se svaka dva mjeseva zaredaju referendumi s temama od radnog vremena do privatzacija, monetizacija, poreza, prireza i svih mogućih nameta, radnog zakonodavstva, javnih nabava, ovakvih i onakvih investicija itd. Pa kome opanci, kome obojci. Propali bi, očito, u svakom slučaju. Pitanje je prije ili kasnije, ali više ne bi bilo argumenta kriv je HDZ ili SDP. Krivi smo, ako je to utješno, sami.
Drugi je potencijalni ishod ove nesretne inicijative novi posao Željke Markić. Kada bi se sindikati sada dosjetili da je angažiraju za referendum o Zakonu o radu, nema šanse da se ne bi održao pa makar se stoput izmijenio. Ne da bi se održao nego bi se u Ustav upisalo sve što sindikalci požele. Doduše, pitanje bi li je stigli angažirati. Kad bi poslodavci shvatili koji adut protiv Slavka Linića, njegovih zakonskih prijedloga i disciplinskih mjera imaju u Željki Markić i njenoj mašineriji platili bi je suhim zlatom.