U svojevrsnom ratu između dva tabora, privatnog i javnog sektora, morali ste zauzeti jednu stranu. Ili ste za jedne ili ste za druge. Nema sredine. Osobno nikada nisam voljela svijet dijeliti samo na dvije krajnje boje.
Nedavna događanja ispod moga prozora pokazala su mi zašto sam u pravu. Bila je to jedna od onih situacija kada biste i jedne i druge zapalili na lomači. I uživali gledajući ih kako cvile. Administraciju zbog lijenosti, nerada, korumpiranosti. Poduzetnika zbog kaubojštine, balkanštine, mafijaštva. Živim u novozagrebačkom kvartu koji se diči civiliziranom urbanizacijom. Jedni drugima ne gledamo u tanjur. Između zgrada sagrađenih u ‘ono‘ doba ima divnih livada, gotovo šumica, kisika, mjesta za ljude, djecu, pse.
Bila je to prava gradska, humana idila. Sve dok jedan ‘poduzetnik‘ zbog vlasničke zavrzlame nije shvatio da može što mu padne napamet. S vlasničkim papirom u rukama zaorao je sredinu jedne od najvećih (javnih!) livada, prerezao stanovnicima put prema gradu, porušio 30-ak stabala, ogradio se, dovukao tešku mehanizaciju, okružio s desetak steroidnih, bezvratnih zaštitara i nasmijao ljudima u brk. Jer mu nitko ništa ne može. Navodno ima sve potrebne dozvole. Ako je vjerovati da je policija, pristigla na naš poziv, stvarno razumjela što na papiru piše.
A stvar je ovakva. Prema urbanističkom planu, Grad Zagreb je još davne 1977. izvlastio – i financijski obeštetio – bivše vlasnike tog komada nevelikog zemljišta koje je prije toga nekoliko puta preprodavano. No lani se nasljednik prve vlasnice sjetio kako će zaraditi – zemljište koje je, dakle, prije 35 godina grad otkupio, isplatio, upisao u katastar kao svoje, odlučio je prodati! Zaradio je gotovo 300 tisuća eura. Novi vlasnik, navodno nekretninski mešetar, dakle lovaš, shvatio je da zemljište nije privatno. No uočio je nevjerojatni propust glupave gradske administracije i učinio ono što ona tih 35 godina nije – upisao se u zemljišne knjige. I sada radi što ga volja.
Vjerojatno u nekom dijelu primozga itekako zna da stvari nisu čiste kao suza. Pa je za radove odabrao kasna poslijepodneva u sezoni beskonačnih godišnjih odmora. I za svaku sigurnost preventivno se okružio snagatorima. U međuvremenu, na poticaj stanara još u svibnju ove godine Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada naložio je Gradskom uredu za prostorno uređenje da ‘poduzme daljnje pravne radnje u cilju zaštite prava Grada Zagreba‘. Dotični ured(i) nije učinio ništa. Štoviše, treći Gradski Ured, onaj za promet, vrlom je poduzetniku izdao dozvolu da preko nogostupa – koji je čista javna površina i izlaz na autobusnu stanicu – izbije na glavnu prometnicu i tako nekom budućem kupcu, recimo McDonald‘su, tu parcelu učini primamljivom!
Koliko moraš biti retardiran da se 35 godina ne upišeš u zemljišne knjige? Kakav imbecil moraš biti da jedan ured ne zna što rade druga dva, pod kapom istog gazde (onog što upravo uništava drugu zelenu površinu i gradi si vodeni spomenik)? Jedan je od stanara, inače građevinac, odaslao 20-ak mailova gradu, Pravu na grad, Zelenoj akciji inspektorima.... Odgovorio mu je samo Ured gradonačelnika, a u njemu stoji ‘da razumiju njegovu frustraciju i da su zato njegov dopis proslijedili Uredu za žalbe građana‘!
Zagrebačka administracija broji više od 2800 ljudi, berlinska, primjerice, 418. Grad s brojem stanovnika tek nešto manjim od cijele Hrvatske ima sedam puta lakšu administraciju! I nijedan neriješeni pravno-imovinski slučaj! S druge strane, koliko moraš biti nemoralan da svjesno gradu pokažeš srednji prst? Koliko moraš biti beskrupulozan da uzmeš ono što nije tvoje? Koliko moraš biti bahat da uništiš prostor, ukalkuliraš stotinjak tisuća kuna kazne za porušena stabla i šetkaš uokolo pod plaćen(ičk)om zaštitom s neskrivenim pobjedničkim osmijehom? Ako se kojim slučajem poduzetnici pitaju zašto im je rejting u javnosti manjkav, eto im odgovora. Koliko je god nepošten. Ni ja se ne smatram bezveznom, glupavom novinarkom, pa ipak dijelim rejting općeg stanja novinarstva.
Slučaj, međutim, potiče vječito hrvatsko pitanje. Koliko još to hrvatsko biće može šutjeti, podnositi, biti ravnodušno, flegmatično, nezainteresirano, eutanazirano? Koliko će još puta nemoćno dići ruke, jer svaki put kad naleti na zid odustane? Koliko će puta spustiti pogled u vlastiti tanjur, jer ondje je sigurno, toplo i tiho? Ne znam. Znam da ću vam u trenutku kada zauvijek dignem ruke i prešutno pristanem na divljaštvo bilo kojeg tipa, zavapiti: molim vas, ubijte me!