Molim vas, stvarno mi treba – zavapila je majka s djevojčicom, čvrsto je držeći jednom rukom, s ispruženom drugom, pogleda uprtog u svakog i nikog, jedna u nizu majki na koje se rijetki osvrću, jer je niz sve duži i gušći.
Niz prosjaka, besprizornih, potrebitih, koji nemaju posla, ali imaju obitelj i režije. Niz čijim dijelom sutra možemo postati vi i ja. Neki će reći da glumata. Da ima i drugih opcija. Da je lijena. Da je sama kriva za svoju besposlenost. Da je...Izgovore možemo tražiti do besvijesti. Njezin vapaj nitko osim mene nije čuo. Nije htio čuti. Vjerujući vjerojatno u sve to pobrojano. Sakrila sam se u najbliži haustor kako nitko ne bi vidio moj izraz lica. Izraz koji proklinje i državu i poslodavce i tranziciju i Friedmana i Keynesa i doktrinu šoka i HDZ i SDP i tunele i Fimi Medije i sudbinu i zvijezde. Vratila sam se i udijelila što sam imala. Možda sam mogla i više. A možda bi to ‘više‘ oštetilo potrebe moje djece. Ipak, možda sam mogla...Trenutak u kojem počnete preispitivati sebe i količinu vlastite empatije i/ ili asertivnosti amnestira krivnju sustava. A sustav na to računa. I zbog toga se još osjećam isprano, bljutavo, beskorisno.
Takve srcedrapateljne priče, sigurno mislite, obično budu podvaljene. Ali! Jedna od rijetkih privilegija novinara jest sposobnost ‘čitanja‘. Lako onjušimo što je ‘fake‘. Ta žena nije bila ‘fake‘. Njezin je vapaj bio nepatvoren, živ kao vi ili ja. Ne možete odglumiti istinu. Ona neverbalno vrišti iz svake pore naših tijela. Jedna je, dakle, istina da Hrvatska postaje zemlja otpuštenih, zemlja prosjaka, zemlja kontejner-kopača. Druga je istina, i ne znam više koja je ružnija i bijednija, da onaj dio koji ima sreću da (još) radi, bio bi sretniji da ne radi. Jer radi za četvero. Radi s kapacitetima za koje nije ni sanjao da ih posjeduje. Uz opaske rukovodećih da ako neće, ima tko će. Treba zaraditi svoju plaću! A ako radiš za četvero očito je nisi zaradio. Ljestvica je podignuta. Treba raditi za petero. Plaću, dakle, treba zaraditi, jer zaposleni, jel‘, samo džabalebare. Takva licemjerna, uopćena, prevladavajuća teza, koja se množi poput skarabeja iz tko zna više koje reprize Mumije, u ovom trenutku beznađa nema cijene. Imat će je jednom kada kriza prođe. A proći će kao što prođe svaka bolna zubobolja.
Gledano hladno sociološki, baš kao što svaki rat na površinu izbaci najgnjusniju ljudsku gamad, i svaka ekonomska kriza postaje ponajprije test ljudskosti. Empatije. Emocionalne ili barem socijalne inteligencije. To nije kapital koji osobito vrijedi danas, ali će sigurno vrijediti sutra. To, naravno, nije nešto što će bilo koji makro-analitičar kao neku korisnu varijablu upotrijebiti u svome ekonometrijskom modelu. Ali ova žilava kriza ionako je već pokazala da klasična knjiška rješenja koja se vrte u domeni poreza, tečaja, potrošnje, štednje, konkurentnosti i već viđenih (promašenih) rješenja ne daju ama baš nikakve rezultate. To ionako nije kriza ekonomije i ekonomske (ne)znanosti nego kriza morala. Kriza vrijednosti. Kriza homo sapiensa kao takvog. I kako god jednoga dana ta kriza/recesija/depresija završila, svim tezama da su za nju krive gomile mediteranskih lijenčina i zaposlenika koji ne zarađuju svoju plaću, odogovorit ću u maniri bivše redakcijske kolegice koja je poslovnu sreću potražila u Africi: ma, nabijem ih!