U kratko vrijeme imali smo ih nekoliko. Balona, mislim. I svi su s praskom puknuli. Dionički, nekretninski, bankarski (likvidni i kreditni).
Na pomolu su još i oni vanjskog duga i fiskalnih deficita. A kod nas i (ne)punjenja proračuna. Posljedično i moguće neisplate plaća i mirovina. Svi koji išta znaju o ekonomiji bacili su se na knjige, teorije, jednadžbe, računanje…Ne bi li sve bilo kao i prije. Radi, zaradi, troši, rasti. I opet ispočetka. Nije važno koliko taj model stoji. I koji bi balon zbog njega još mogao puknuti. Recimo, onaj ljudski. Onaj koji nitko ne uzima za ozbiljno. Jer su ljudi, globalno, samo sredstvo postizanja cilja – Boga rasta!
Jedan je ‘non-mainstream‘ ekonomist (inozemni, naravno) u jednom neobaveznom razgovoru podcrtao tako očitu činjenicu koja nam se zalijepila za nos, ali mi je ne vidimo. Jer je postala dijelom opće ekonomske (ne)kulture. Mi mjerimo čovjeka! Sve ono što čovjek jest izražavamo brojkama. Suvremeni čovjek nije ništa više od numeričkog izraza u obliku IQ-a, EQ-a, plaće, radnih sati, dnevnih stanki, godišnjih odmora, produktivnosti, ekonomičnosti, efikasnosti, konkurentnosti. Nisi li produktivan, efikasan i konkurentan isto je kao da si i mrtav! Nekonkurentni su društveni otpadnici. Obična smetala na teret socijale. Koju uz to treba žestoko srezati. Jer si socijalu ni Švedska više ne može priuštiti. Oni koji grčevito žele ostati u igri rade nekoliko poslova. Na jednom jedinom poslu. Rade desetak sati na dan. Nemaju vremena za djecu, čitanje, odmor, razgovore, druženja. Takve se stvari planiraju mjesecima. Dulje nego poslovni plan neke tvrtke. Zato mrzimo javni sektor. Želimo da im je odvratno kao i nama. Na stranu njihova nekompetencija, lijenost, kaos, nerad, prekobrojnost, izmišljene pozicije. Da su super produktivni mi bismo ih i dalje mrzili jer ih unatoč svemu nitko nikad neće prisiljavati da rade poput nas. Takvo ljudsko biće, izraženo matematikom, usput snimamo na svakom koraku (kamere nisu samo još u toaletima). Snima se svaki poziv svakom, da prostite j…m telekomu, banci, dormeima, osiguravateljima, trgovinama… Društvene nas mreže love u reklamne mreže logaritamskim modelima koji nam temeljem naših klikova, lajkova, postova usmjeravaju samo ciljane reklame. Da bismo i dalje kupovali. Da bismo održavali ekonomski sustav živim. Zakoni i pravilnici vrijeđaju nam zdravu pamet (znate već da ne smijete pasti s bicikla, jer je to prekršaj). Prodaju nam hranu koja se takvom ni u najluđim snovima ne bi smjela zvati. Polako, ali sigurno uskraćuju nam pravo na vodu, hranu, zemlju. Uskraćuju nam pravo na izbor. Stupnjevi slobode radikalno su suženi. Većini ekonomista to nije važno. Ništa od navedenog nije varijabla bilo kakve jednadžbe sve dok globalna ekonomija funkcionira. Od mene se očekuje da budem Nijemica. Ili Amerikanka. Osoba koja živi da bi radila. Ja sam Balkanka. Osoba koja želi raditi da bi živjela. Kada biste bilo koga od ekonomista ili manadžera pitali je li sretan odgovorili bi vam protupitanjem: ‘kakvo je to pitanje? Čemu ono služi? Kako ga mogu izmjeriti?‘ Postojeći ekonomski sustav postao je nešto poput religije. Ili aksioma čiji se smisao i sadržaj ne dovodi u pitanje. Prestali smo vjerovati vlastitim očima, iskustvu, instinktu, grču u želucu. Ne vjerujemo ničemu dok nije znanstveno, matematički obrađeno, analizirano, dokazano eksperimentom. Ponašamo se kao da je ekonomija neki strani, nametnuti organizam koji nema veze s čovječanstvom. U takvom numeričkom, znanstvenom svijetu prestali smo biti kreativni. Prestali smo razmišljati izvan nametnutih ograničenja uma. Postojalo je vrijeme kada je bilo nezamislivo mislili da vještice ne postoje. Postojalo je vrijeme kada je bilo nezamislivo misliti da se Zemlja okreće oko Sunca. Nije li vrijeme da nam postane zamislivo misliti da postoji i neka drukčija ekonomija od znanstvene i numeričke. Nije li vrijeme da stanemo i priupitamo se je li vrijedilo ‘biti‘ prodati za ‘imati‘?