U ‘prepirci‘ između dvojice poznatih hateveovaca o tome treba li Sanaderu toliko mjesta u udarnim informativnim emisijama, s jednim se moram složiti. Onim koji misli da je javna dalekovidnica pretjerala s njegovim likom i (ne)djelom. U poplavi priča, naslova, skečeva, priloga, javljanja uživo....majstorski je nestao prostor za istinske životne priče. Onakve kakve je, primjerice, istkala Željezara Split.
Nažalost, sve su dalekovidnice ostale na razini plitke površnosti (to je namjerni pleonazam!) Jer nikome se sada ne da previše zamarati pitanjima na koje nijedna vlast dosad nije odgovorila. Gdje su analize i stručne studije o tome mogu li željezare, u svom obliku u kakvom su ostale od onog rata, uopće opstati na životu? Ima li njihov opstanak ikakva smisla? Ako ima, a to bi trebale pokazati analize koje nitko nikada neće izraditi (jer ih nitko nikada neće naručiti), ne bi li vlast trebala brinuti o tome tko su kupci? Kakvi su izgledi da ih kupac uistinu kupuje radi proizvodnje? Hoće li ih tehnološki obnoviti? Hoće li tako obnovljene biti koliko- toliko konkurentne? Hoće li povećati produktivnost, izvoz, možda i broj zaposlenih? Ako se već nije udostojila odgovoriti na ta pitanja ne bi li onda vlast trebala jednom za svagda reći: prodali smo vas, niste više naša briga (niti briga poreznih obveznika) nego vlasnika!
Sanader je posve lijepo pomeo još jednu glavoboljnu temu, brodogradnju. Raspisuje se i ‘treća sreća‘ natječaj za prodaju, iako su prva dva pokazala da kupaca nema, a ako ih i ima, nisu po volji ili sindikatima ili upravi ili državi ili zaposlenicima ili....valjda ni Svetom Nikoli. Kad smo već kod analiza, tko je ikada vidio ijednu stručnu analizu o isplativnosti ili sumraku nekad najpoznatije izvozne perjanice? Koji je novinar s bilo koje televizije to ikada ikoga pitao (namjerno kažem s televizije, jer su daleko utjecajnije od novina)? Je li ikada zatražen matematički precizan odgovor na pitanje: kako je moguće da svaki izvezeni brod dotično brodogradilište gura u još dublji minus? Je li itko ikada pitao zašto uprave nisu koristile hedgiranje valutnog rizika? Je li itko pitao jesu li uprave uopće čule za taj alat?
Upravo iz tog detalja rađa se još jedno pitanje na koje nitko nikada nije odgovorio: kako je moguće da u Hrvatskoj baš niti jedna državna tvrtka nije sposobna ostvarivati dobit? Barem minimalnu, dovoljno pristojnu da kritičarima začepi usta. Zbog korupcije? Teško. Hrvatska možda jest ljupka kolijevka korupcije, ali to ne može objasniti dvadeset godina pogrešnog navigavanja. Ako pogledate njihove bilance vidjet ćete da su brojke na strani aktive i pasive pregoleme za korupcijsku pljačku koja bi ih sunovratila u nepovratne gubitke. Iznosi zbog kojih na optuženičkim klupama i u Remetincu sjede dojučerašnji posilni rukovodećih mogu stati za zub bilo kojoj državnoj kompaniji. Uostalom, na čelu većine tih tvrtki sjede ekonomisti.
I baš se nijedna ne može pohvaliti senzacionalnim rezultatima. Zašto ih nitko ne tjera da rade svoj posao? Zašto ih nitko ne pita kako to da se ponašaju kao da vode neprofitnu udrugu? Zato što su ih ondje instalirali politički prijatelji i ‘rodijaci‘? Isti oni kojima mediji nesebično daruju vrijeme i prostor nauštrb ovih teških, jedino relevantnih tema? Bit će da sam ja zabrijala. Sanader je ipak mekše medijsko tkivo. No dok prešućujemo prava pitanja da slučajno ne bismo uspavali gledateljstvo nekakvim tamo ekonomskim dosadama, moram se složiti s Goranom Milićem koji je u izjavi Lideru rekao nešto što ja tvrdim već koju godinu: komercijalne su televizije rađene isključivo za klince koje opasno udaraju hormoni (dobro, to je prilično slobodna interpretacija njegove izjave).
A javna se dalekovidnica posve neuspješno polakomila za prizemnim sadržajem. U zemlji koja ima problema sa starenjem stanovništva, to isto stanovništvo pristaje na program rađen za gledatelje inteligencije kolutićavaca?! Ako ni zbog čega drugog trebali bismo se pobuniti barem zbog toga što nam te i takve retardirane televizije odgajaju buduće Sanadere, Milinoviće, Šukere, Bebiće, Hebrange, Kosorice. Mislim da već sada možemo kapitulirati i cijelu državu doslovno objesiti o klin.