Zašto haiku? Samo zbog kratkoće inače podužih opservacija. Jer nemam više što reći.
Ni o recesiji, ni o uhićenjima, ni o neoliberalizmu, ni o matematici, ni o čemu. Tako je, kako je. Iz nekog smo nedokučivog svemirskog razloga u balkanskome blatu. Valjamo se ovdje već 14. stoljeće. Uz jedan sitničavi detalj koji bismo rado pomeli pod trijem. Sve smo to mi birali. Dopustili. Omogućili. Ne kažnjavali. Nikakvi Bandići, Vidoševići, Sanaderi, Merzelice, Jurakice, Pripuzi, Unexi, Agrokori, Gavrilovići….nisu nam teleportirano oktroirani s Enterprisea. Nije ih u zaštićenoj ljusci uzgajala kvočka. Mi smo ih stvorili. Mi smo im dopustili da dišu.
Svaki puta kada je neka budaletina (nemam volje za političku korektnost izražavanja) zaokružila nekoga samo zato jer su mu puna usta riječi poput Hrvat, Srbin, domovina, gay, komunjara, crkva, demoni, branitelji….potpisao je smrtnu presudu budućnosti zemlje. Vlastitih potomaka. Nema nedužnih. Nema amnestiranih. Svi smo odgovorni. I oni kojima ego tepa:‘ ja sam moralna veličina‘. Kada hapse, otpuštaju, režu, kradu, privatiziraju, zadužuju se – nisu to tamo neki oni. To smo sve mi. Kakvi smo mi, takvi su oni. Ne obrnuto.
Oni su naše zrcalo. Neće pomoći ako ga samo razbijemo.