Nasjela sam na vlastito uvjerenje. Točnije, izdala sam ga. Koji sat prije sjedanja za tipkovnicu imala sam bliski susret javne vrste, s komunalcem i policijom.
S gradom i državom. S dva financijska bolesnika koji bi i vlastitu majku prodali Faustu, uvjerili da je u prekršaju i kaznili samo da ispune dnevnu kvotu hvatanja jadnika-prekršajnika. Zbog psa koji jest/nije (ovisno o kutu i daljini gledanja) bio na povodcu. Čim su pristigla trojica kršnih muškaraca (ma dobro, prije su bili mlađi žgolje) prekršajno utefteriti jednu ženu, iz mene je provalio privatni bijes na javno silovanje. Bijes u kojemu se izliše svi teški radni mjeseci, neizvjesnost, potpuni nesklad pristiglih računa i mjesečne (ne)likvidnosti, sigurnost plaće javnog sektora, napuštanje javnog radnog bojišta točno u 15,59 h, života izvan svake stvarnosti, sukob dvije galaksije, dva svemira. Bila sam drska, ljuta, bezobrazna. Frekvencija s kojom nasrću na život i zdravi razum nema nikakve konekcije s pravilima i zakonima, ma koliko se pozivali na iste. Ima veze samo i jedino s punjenjem davno očišćenih blagajni. Represija dosiže zenit, a raja tupo šuti. Obično sam ja ta koja u redakciji priča o jednoti. O podvalama podjela. O provociranom ratu između javnog i privatnog. Između ‘mi‘ i ‘oni‘. Svi smo isti, jel‘te, samo na različitim stranama puščane cijevi. ‘Mi‘ smo ispred, ‘oni‘ s prstom na obaraču. Bez trunka volje da uključe male sive stanice. Što kad iscijede sve iz nas? Što kad porezno i kazneno opelješe sve što još gmiže po ekonomskom dnu? Što kad smaknu posljednjeg birača/obrtnika/poduzetnika, kada više ne bude nijedne, čak ni Gogoljeve mrtve duše, da nešto uprihodi proračunu? Što kad Linić ostane sam sa sobom i svojom bilancom? Ponekad, samo ponekad se pitam što se vrzma glavama izabranih. Odgovor znam. A nije da tražim puno. Samo državu u kojoj premijer neće čitati nevažnu literaturu dok mu na vrata bezuspješno kucaju Gazpromovi ulagači, u kojoj izrada industrijske strategije nije postignuće ravno putovanju kroz crvotočinu, u kojoj branitelji neće kao na pokretnoj traci dizati ruku na sebe, u kojoj Karamarko neće imati prava zinuti, u kojoj stari Udbaši neće iz pozadine drmati ekonomijom, u kojoj će se baš svakoga pitati za prvi milijun, u kojoj se penješ prema količini sposobnosti i talenta, u kojoj će radišni Linić imati ministarskog partnera sa strateškim idejama, u kojoj banke neće ucjenjivati državu ma koliko tvrdile da to ne čine, u kojoj postoje ideje kako zaposliti, u kojoj se poduzetništvo barem dopušta ako već ne cijeni, u kojoj je pristojno na vrijeme platiti robe i usluge, u kojoj premijer ne preferira šulkolege, u kojoj monetizacija autocesta nije potez očajnika, u kojoj lokalni šerifi postoje samo na filmu, u kojoj se seks afere ne koriste kao oružje brisanja protivnika, u kojoj novine smiju napisati bezazlenu rečenicu bez poreznih prijetnji, u kojoj rad za 1600 kuna nije vrhunac kreativnosti, u kojoj javna poduzeća nisu leglo korupcije, u kojoj se tanke turističke usluge ne cijene kraljevski, u kojoj je vlada sposobna misliti. Pa onda i djelovati. Takva država negdje postoji. Neka je i pod zemljom, Nick Cave joj upravo tepa: Lazarus, dig yourself!