Nisam čitala Pikettya. Niti namjeravam. Ne zato što su ga ugledni hrvatski ekonomisti mahom uzeli na zub. Niti zato što mu stavljaju na dušu da ne zna: metodologiju, čitati statistiku, odgovore na pitanja koja sam postavlja, dokazati brojne teze... Niti zato što su društvene mreže zatrpane ironijom i sarkazmom na spomen njegova imena i djela.
Još manje zato što već i pseće ljubimce nazivaju po njemu. Ne čitam ga zato što mi za slične zaključke nije potrebno ukoričeno desetgodišnje vrijedno istraživanje. Dovoljni su mi vid i zdravi razum. Koji prilično dobro primjećuju da je jaz između elite i prekarijata, između imati i nemati, zinuo poput svemirske crne rupe. Knjiga samo pokazuje koliko našem racionalnom, egoističnom umu treba analitičkih/ekonometrijskih/matematičkih dokaza za stvar koju će naš želudac nepogrešivo nazvati pravim imenom.Možemo do besvijesti potezati utabana ekonomska učenja koja tvrde da je temelj kapitalističkog načina proizvodnje - cikličnost. Rastakanje globalnog društva na temelju ekonomije od kakve bolesno ne odustajemo tek je započelo.
Da nešto ne štima u suvremenom odnosu ekonomije i čovjeka, države i planete, pokazao je još jedan analitičar. Doduše, nije ekonomist nego politički savjetnik koji se trudi podići reputaciju zemlje koja ga angažira. Recimo, dobrotom. Simon Anholt osmislio je ljestvicu Good country index koja mjeri upravo dobrotu. Otisak svake zemlje une-ekonomiji: humanitarnom radu, donacijama, smještaju izbjeglica, brizi o ekologiji.... Objašnjavajući ljestvicu poručio je svijetu kako ne želi živjeti u bogatoj, konkurentnoj, izvoznoj, brzorastućoj, pa ni sretnoj zemlji (i takva je, kaže, sebična jer sebično misli da ih se problemi ostatka svijeta ne tiču) - želi živjeti u dobroj zemlji!
Dakle, ni riječi o konkurentnosti, produktivnosti, izvozu, industriji, efikasnosti, investicijama, potrošnji. Ni riječi o svim onim izlizanim pojmovima u čime ime roštamo po krhkome društvenom tkivu koje još samo sve blijeđi pojam državne zaštite drži na okupu.
I taman kad pomisliš da takvi ljudi otvaraju prostor za neko novo viđenje globalne stvari, kratki razgovor u kojem se Hrvatsku s takvom ljestvicom povezuje preko proizvodnje vrati te u stvarnost. Shvatiš da nema tko slijediti. Većina razmišlja linearno. A utječe na B, B utječe na C, C utječe na D, bla, bla...Ako se već držimo znanosti kao pijan plota, i ne vjerujemo više vlastitim (otupljenim) osjetilima, onda bismo trebali znati kako je odavna dokazano da sve vibrira sa svime. A utječe i na B i na C i na D. B također. C također. D također. Ono što činite ovdje i sada ne utječe samo na vas ovdje i sada. Kupnja svježeg modela mobitela ili bilo kojeg drugog gadgeta, što češće jel‘, kako bismo bili trendi, utječe na afričko dijete ubijenih roditelja koje za naš gadget u kongoanskome rudniku kopa koltan. Kupnja hrpe bezvrijednih krpica (moramo, jel,‘ imati više kako bi nas društvo prihvatilo) uništava kožu i zdravlje nekog siromašnog Indijca koji bojanjem tkanina u kemijskim otrovima prehranjuje svoju obitelj. Ono što činimo drugima, koristeći ‘uzvišene‘ riječi poput industrija, izvoz, konkurentnost, pa još omotane u znanost, analize, istraživanja, dokaze....ne može više biti isprika za tvrdnju: ekonomija globalno savršeno funkcionira! Jer, ne funkcionira!
Većina nas živi u kavezu vlastita uma/ega. Uma koji voli utabane staze, obrasce, navike, računanje, naučeno, isprobano, staro, titule, položaje, karijeru, vlasništvo, ‘ja‘. Ne voli kreativu, novo, drukčije. Ne pada mu napamet stati, pogledati, prestati računati, rastavljati, pružiti ruku. Vidjeti da smo negdje na tome doktrinarnom ekonomskom putu zaboravili - čovjeka.
Kako smo stigli do točke u kojoj je ekonomija postala sama sebi svrhom? Kada smo stigli do trenutka u kojem smo korporaciji i profitu udahnuli život, dali im ljudska prava i stavili ih ispred čovjeka?Kada smo naučili da je u redu ljude tretirati kao strojeve koji će do smrti, bez predaha, jedni drugima bespoštedno konkurirati? Zato što tako piše u literaturi? Zato što su nam tako rekli učeni znanstveni umovi?Zaista mislite kako nije utopija da sve zemlje svijeta do u vječnosti mogu nositi titulu neto izvoznice (izvoz je, naime, globalna preporuka)? Zaista mislite da 7 milijardi ljudi može biti jednako obrazovano, pametno, konkurentno (čak i da svi imamo na vlas iste životne prilike i interese)? Zaista mislite da je normalno da 7 milijardi ljudi, čudesnih, neponovljivih jedinki, nalikuju jedni drugima u svemu, jer ih na sličnost tjera ekonomija? Zaista mislite kako je svrha postojanja da budemo pametniji kako bi drugi bili gluplji? Obrazovaniji kako bi drugi bili neznalice? Uspješni kako bi drugi bili luzeri? Kada smo svjesno pristali na nadzor, manipulacije, (samo)zavaravanje?
Što ćemo s onima koji ispadaju iz takvog hitlerovskog obrasca?Smjestiti ih među otpadnike? U skupome odijelu, s visoka im docirati kako je baš šteta što nisu imali interesa za školu?
Zar je doista moguće da slijepo ne vidimo kako planeta više ne može podnijeti takav znanstveno militaristički ego? Ne treba nam više analiza nego više sinteza. Ne trebaju nam dijelovi nego cjelina. Ne trebaju nam stare ideje nego kreativnost. Treba nam manje znanosti, više ljudskosti. Neće ekonomija otvoriti nova radna mjesta. Njih otvara kreativni homo sapiens. A on ne stanuje u racionalnom/logičkom/matematičkom umu. Uporno okretanje pedala koje ne vode nikamo/vraćaju nas tamo gdje smo već bili, vodi nas vlastitome svršetku.
Pa, za početak.....kada se nađete u začaranome krugu, prestanite, za Boga miloga, okretati pedale!