Ubi me prejaka…represija. Branko Miljković vjerojatno se okreće u Hadu zbog ovakve heretičke parafraze.
No represiju osjećam u svakoj od milijardi stanica svojeg tijela. Kvantni fizičari, doduše, sigurno bi mi poručili da je svijet točno onakav kakav mislim da jest, jer on, poput ogledala, odražava moje misli i uvjerenja, sliku koju o svijetu nosim u glavi. A moje je uvjerenje da je ekonomski sustav kakav živimo nakaradan, bolestan, izopačen, morbidan. Ne mislim pri tome samo na maleno, usmrđeno hrvatsko dvorište. Ali krenimo od njega.
U tom dvorištu više nema slobodnog ljudskog prostora koji nisu ogadili razni inspektori, komunalci, policajci, utjerivači dugova, suci…i svi jašu po onom malom čovjeku što od jedva iscijeđene plaće krpa režije, dugove, kredite, pa što ostane za (ne)ljudski (ne)život. Sve je to zbog pravne države, kažete? Kako da ne. Koji je ono motiv represije?
Kada vas sudac kao nedoraslog balavca pita obećavate li da ‘više nikad nećete na livadi voditi psa bez povodca‘ osjećate kao da ste u vremenima spaljene, opustošene, opljačkane Hrvatske/svijeta zapeli u montipajtonovskom skeču. Kada vas sutkinja opali sudskim troškovima iako ste netom oslobođeni ‘krivnje‘ (HRT kao javno poduzeće oslobođeno je plaćanja tih troškova, pa...netko ih treba platiti, jel‘) osjećate se kao da vas je netko svezao u luđačku košulju. Pa kada još nemate pojma da ste i nakon presude opet tuženi (odvjetnički ured Hanžeković koji harači u ime HRT-a osjeća se uskraćenim za svoj ‘rad‘, pa od čovjeka koji je upravo oslobođen ‘krivnje‘ traži da plati i njegove troškove – a javna je tajna da se svim sucima tresu gaće od spomena tog imena) može vam samo smrknuti pred očima.
Vozite li se u posljednje vrijeme javnim gradskim prijevozima? Osjećate li se pomalo namagarčeno što tuđe gubitke nastale rodijačkim zapošljavanjima i krađama plaćate astronomskom cijenom voznih karata? Kako se osjećate ako tu kartu ponekad odlučite ne platiti, a sa svake stanice iskaču kontrolori (ma gdje li su se dosad krili?)? U kakvom vam je stanju želudac kada vam HEP pošalje izvješće u kojem stoji da ste u obračunskom razdoblju preplatili račune za ne baš zanemarivih 500-ak kuna, a novi su mjesečni računi istodobno stigli uvećani za 70-ak kuna? Sviđa vam se što još eventualno u toalet možete bez da vas netko snima, fotografira, pretresa, vrijeđa vam zdravu pamet?
Orwellovo je predskazanje mačji kašalj. I robovi su imali veći osobni osjećaj slobode nego što ga imaju današnji robovi rada. Europa je donedavno bila posljednji bastion socijalne države. Takve u kojoj se čovjek ne mjeri aršinima po mjeri financijske/korporacijske industrije. Al‘ eto, zbog krize koja više nije financijska nego strukturna, a to znači da joj je korijen u socijalnim pravima, lijenim radnicima koji se tvrdoglavo drže nekih tamo prava, socijalna država više ne postoji. Ima li uopće smisla pitati: jesu li kriza i gomilanje socijalnih nepravdi samo nesretan slučaj ili je kapitalizam doista nespojiv s temeljnim socijalnim pravima? Tko će ograničavati moć kapitala koji je u stanju kupovati i izvršnu i sudsku vlast?
Nema smisla. Vrijeme za takva pitanja davno je iscurilo. Ostaju samo očajni ljudi koji su diljem planete spremni raditi 24/7, vječito učiti, usavršavati se, doškolavati se (formalno, neformalno), zvjerski konkurirati, biti na raspolaganju poslodavcima. I umrijeti za njih, ako treba, kao što je nedavno umro mladac, zaposlenik Merryll Lyncha. Zaposenik-terminator. Postali smo radna masa koja živi za ‘karijeru‘, a djecu i obitelj doživljavamo kao hobi kojemu se možemo posvetiti tek s vremena na vrijeme. Kada pozavršavamo ‘karijerne‘ poslove. U međuvremenu će nam djecu odvući u škole već s četiri godine.
Gdje je izlaz? Nedavno sam ga pokušala proturiti jednoj ženskoj novinarskoj grupi. Očekivano, bezuspješno. U čemu je poenta? U preuzimanju odgovornosti za vlastiti život. Država kao platonovski pojam ustrojena je s ciljem da pojedincu oduzme temeljno što ima – odgovornost za sebe i prema sebi. Industrijsko i postindustrijsko, mahnito potrošačko, društvo tu su ulogu ispolirali do savršenstva. Krediti i marketing uvjerili su nas da je važno imati, kupiti, pokazati se. Ne biti. Država je tu da se brine za nas. Da nam zajamči posao, školu, stan, liječničku skrb, policijsku, sudsku, vojnu i svakakvu još zaštitu.
Moj je heretički (znam, i malo kome shvatljiv) stav da u trenutku kada preuzmete odgovornost za sebe i počnete poštivati vlastite odluke i izbore (recimo i taj da NE radite za poslodavca koji vam diže živac!) sve se počne mijenjati. Isprobano na vlastitoj koži.