Na sreću bijah odsutna iz domaje baš u tim povijesnim, prijelomnim, sudbonosno važnim trenucima kada su se dvojica stranačkih ‘vođa‘ zakačili oko naroda, Ustaša, Četnika, nenarodne vlasti i svih tih korisnih stvari za koje se uvijek iznova spretno maši svaka vlast kada se ponovno zagleda u kut bez izlaza.
Da, bili su pametni ti Rimljani. Korisni na razne načine. I dvije tisuće godine poslije savršeno funkcioniraju neke njihove političke mudrosti. Koje naš recesijom očito nedovoljno napaćen i ustrašen narod pije kao deva vodu. Valjda su mu neke neuronske veze zanavijek mutavo prešaltane.Ne samo zato što sam na putu upoznala kolegicu iz Srbije koja mi je potanko opisala kako ondje ‘divno‘ žive privlačeći investitore kineskom cijenom rada (hrvatskom privatnom sektoru već se piše takva sudbina!) – bilo je dovoljno otići sat vremena vožnje avionom zapadno od granice da po povratku nemoćno počnete lupati glavom o zid.
Evo samo mrvica priče o tome zašto. Jedna srednja njemačka kompanija, uopće nije važno koja niti čime se bavi, u krizi nije otpuštala. Pri punoj svijesti i pameti odlučili su prihvatiti pad prihoda, dobiti, urušavanje raznih financijskih pokazatelja i zaštititi one koji im stvaraju prihod – zaposlenike. Ali nije to najčudnija stvar. 80 posto plaće isplaćuju početkom mjeseca, unaprijed! Jer zaposlenik i prije kraja mjeseca mora nešto jesti, platiti režije, živjeti. U kompaniji ne postoji pojam bonusa, jer nagrađivanje pojedinaca ‘mi‘ pretvara u ‘ja‘, a to za razvoj kompanije nikako ne može biti plus. Kada rastu (ili padaju) plaće, onda jednako rastu (ili padaju) za sve, od spremačice do direktora. Za rodilje postoji gotovo 70 različitih modela financiranja dok su na porodiljnom, dakle gotovo svaka ‘fura‘ neki svoj model. Na upadicu kako je kod nas uobičajeno da se od mladih zaposlenica traži potpis ugovora kako ih barem pet godina neće ‘obradovati‘ djetetom, glavni i odgovorni zamalo je pao u nesvijest. Njegova supruga, naime, očekuje treće dijete, a i ona je nečija zaposlenica. I njezino će dijete svako malo biti bolesno i kratkoročno ‘inkomodati‘ poslodavca.
Ali ovaj poslodavac ne gleda na uskogrudne, kratke staze. On zna da je zadovoljan radnik najbolja dugoročna (i lojalna!) investicija. U zgradi se blokira signal za mobitel, u kantini jedu svi zajedno, veliki i mali, s terase zalogajnice puca nevjerojatan pogled na šumu i livade, ukratko kompanija je učinila sve da zaposlenicima pokaže kako shvaća da na kraju svake poslovne priče stoji čovjek. Ne stroj. Ne netko za raubanje. Ne netko za kinesku cijenu rada. Rezultat? Prihodi ponovno rastu! Ispričala sam to potpuno svjesna da će baš svaki poslodavac naći milijun izgovora zašto to kod nas nije moguće. Na izgovore ne želim potrošiti ni redak.
Naravno, govorim o Njemačkoj. Pomalo i o Marxu kojega se sjetio i dr. Doom zvan dr. Propast, Nouriel Roubini. I on je, doduše, na američkoj besmislenoj liniji potrošnje kakvu smo poznavali. Ali! Složio se s pradavnom, proročanskom Marxovom vizijom u kojoj kapitalizam proždire sam sebe. Tvrtke gomilaju kapital i profit (namjerno neću o stanju resursa planete, odsustvu svakog vrijednosnog sustava i pretvaranju čovjeka u šuplju marketinšku vreću u koju multinacionalke trpaju sva svoja, da prostite, govna) uvjerene da tržište funkcionira. No potrošač je postao racionalan. Tvrtke režu troškove rada sve niže, a to su nečiji prihodi i potrošnja. Zato je to samouništavajući proces. Snižavanje cijene rada do nemogućih granica, pucanje produktivnosti po svim šavovima uz izgovor: ako nećeš ti, ima tko će. Besmisleni čvor štednje i trošenja, tvrdoglavo traženje pogrešnog izlaza potvrđuje da je Marx itekako bio u pravu. Poticanje potrošnje na sadašnji način – kupi novi auto iako će te stari služiti još barem pet godina; kupi šest haljina u svim bojama iako ti trebaju možda dvije, kupi novi mobitel, jer to će razne nokije vratiti u život - bolesno je, pogrešno, nepravedno i samouništavajuće.
Dok slušam Scorsesejevu nevjerojatnu rock-blues poslasticu teško je zamisliti da se bliži kraj svijetu kakvog poznajemo. Baš zbog onoga o čemu sada nisam željela previše pisati, tom se kraju radujem.