Nazire li se kraj homo oeconomicusa, vrste/proizvoda suvremenog (za mene bolesnog) poimanja uloge kapitala, rada, profita, korporacija? Koncepta koji sva naša ekonomska djelovanja svodi na hladne, matematičke modele?
Jedan mi je bivši njemački trader iz zavodljivog svijeta financijske industrije precizirao što je točno homo economicus: racionalno, apolitično, amoralno, aseksualno biće. I to‘znanstveno’ reduciranje čovjeka isključivo na ekonomsku funkciju postaje ideal kojemu se teži. - Gollum – definirao ga/nas je još preciznije. Ne bez sjete u glasu. Sjete čovjeka koji je u najboljim godinama zarađivao stotinjak tisuća eura mjesečno. Ne znam je li i on svojedobno bio amoralan i potpuno racionalan, obuzet umom/intelektom, bez prisustva mrve emocija. I odgovornosti. Moja je procjena da nije. Da jest, ne bi smogao snage okrenuti leđa toj industriji. Niti bi se danas pitao kakve je još neotkrivene posljedice po njegovo zdravlje ostavilo 25 godina rada u investicijskim bankama.
Ono što danas poručuje nije nimalo nezanimljivo. -Sve je počelo 80-ih godina s Ronaldom Reaganom, Margaret Thatcher i prvim valom privatizacije. Onda su stigli američki dečki i počeli pričati o zaradama na prodaji papira. Papira za koje nismo ni slutili da se mogu kreirati. Mislili smo da mogu hodati po vodi. A danas? Danas znam da su to bili amoralni dečki. Nije riječ o tome da su zločesto uzeli na zub jednu Grčku i odlučili: danas ćemo uništiti tu zemlju. Jednostavno, nitko nije pitao za posljedice. Nikoga nije bilo briga. Znate što je najtužnije u cijeloj priči? Svi ti dečki samo žele povratak na staro. Ni tržište ni investitori ništa nisu naučili. Tržište nikada ne uči – kaže mu iskustvo. Ukratko, ‘investitori‘ su grčke obveznice nominalne vrijednosti 100 kupovali po 28. Kada je stiglo vrijeme otkupa, od grčke su države tražili – 100. Matematički, ekonomski, financijski, logički, ‘jednadžbovno‘… sve je po P.S.-u. S podastrtom podlogom grčkog rizika. Moralno? Ma, dajte, molim vas. Grci su lijen narod. A državni aparat glomazan i niškoristi. To što tako ubojito lijena administracija ni u 50 godina nije mogla survati grčku ekonomiju kao što su to učinile financijske makinacije, to su valjda lupetanja odbjeglog ostarjelog tradera. I bijesne novinarske kokoši poput mene.
I onda, nakon tako dubokog i iskrenog pogleda u vlastite mračne dubine, bacim pogled na fejs. A ondje vrište ego frustracije koje bi spalile državu na lomači. Sve države. I sve dali u privatne ruke. Jer su efikasnije. Spominju apsolutno slobodno tržište. Slobodno tržište? Recite kada je ono zbiljski postojalo? Gdje to postoji danas? Tko bi nam to bio uzor? Amerika? Ona ista koja pokreće kolonizacijske ratove u ime demokracije i ubija građane i nekorumpirane predsjednike koloniziranih država (ako niste, svakako pročitajte knjigu ‘Economic hit men‘)? One iste koja za sobom dovlači svoje građevinske/naftne/farmaceutske i ine multinacionalke donoseći im na pladnju unosne poslove? Njemačka mašinerija kojoj Merkelica nemilosrdno utire put?
U međuvremenu nas uvjeravaju da je za globalnu recesiju kriv javni sektor glomaznih država, lijena radna snaga, nespremna raditi prema jednadžbi: 0-24/7/365. Nismo dovoljno konkurentni, produktivni, obrazovani, efikasni, racionalni, radišni. Nismo dovoljno posvećeni kultu korporacije. Niti razumijemo zlatnoteletnu ulogu suvremenih banaka. Onih u čiji je spas ukucan iznos koji je nemoguće izgovoriti (ima previše nula), dok su svi ostali dobili – ‘austerity‘. Iliti ga štednu strogoću.
O državnom se aparatu, još više o lokalnim šerifima, nema što reći. Svi sve odavna znamo. Ali logika ‘nisam u stanju disciplinirati svoje dijete, pa ću ga zatući toljagom‘ nije čak ni na razini umno zaostalog bića kvocijenta inteligencije sobne temperature. Zar stvarno mislimo da su nam državu kakvu imamo instalirali svemirci? Kakva narod, takva vlast. Do u milimetar preslikana. Umjesto da najprije promijenimo vlastiti mentalni sklop, onda i onaj skupni, državni, mi bi sve dali u privatne ruke. Takve koje su sposobne uništiti vlastitu banku, svoje čedo, samo da iz nje iscijede lovu za privatno razuzdavanje. Nepotizam, rodijaštvo, mitarenje…sve je to dio i privatnog svijeta.
Jedina moguća promjena ujedno je i najteža moguća – stiže ravno iz svijesti svakog pojedinog homo oeconomicusa. Ili možda već homo socialisa. Onog koji se pita kada nam je postalo normalno da smo ono što je jedino istinski vrijedno – naše vrijeme, naša djeca, odmor izvan stakla i betona, daleko od kompjutorskih i mobitelnih zagađenja – zamijenili za ulogu/masku. Menadžera. Novinara. Analitičara. Savjetnika. Ministra. Život vođen isključivo umom i intelektom – dakle, egom! – koji kaže da moramo skupljati bodove fakultetima, MBA-ima, produktivnošću, znanjem, vječitim učenjem…samo da bismo bili bolji od drugih, dakle konkurentniji, doveo nas je tu gdje jesmo. Do ‘use, nase, podase‘ životarenja. Globalno. Ako je vama to OK, zavidim vam na lakoći življenja.. Meni je odavna dosta.
Ljubitelje efikasnog privatnog sigurno će obradovati vijest koju sam upravo pokupila iz poštanskog sandučića: Ministarstvo zdravlja provodi Nacionalni program ranog otkrivanja raka vrata maternice. Pa me, eto, pozivaju da kod svojeg ginekologa (i njegovi su podaci na papiru) obavim PAPA test. Jednom u tri godine. Ne kao od pamtivijeka svake. Nema više besplatne rastrošnosti. One druge dvije platit ću privatniku. ‘Austerity‘ je kralj, zar ne?