Da, zbilja zgodno zvuči ideja Nouriela Roubinija da je pojedince koji su imali prste u razbuktavanju krize i, još gore, u poslovnom nemoralu kojeg se ne odriču ni sada, trebalo strpati u zatvor ili objesiti kao primjer drugima.
Činjenica je da većini pohlepnih bankara i raznih drugih financijaša dosad ni vlas s glave nije pala. Kao da su nevine ovčice koje su treptale od nevjerice gledajući kako se globalna ekonomija zaražava virusom derivata. Naravno da se ništa nije promijenilo. Nije ni moglo. Banke koje su prije četiri godine bile prevelike da bi propale još su veće i sada još manje mogu propasti. Stvari su postale gore, a ne bolje.
Američki ekonomist zato nas mračno upozorava da bi nas iduće godine mogao zadesiti globalni slom - kolaps eurozone, recesija s dvostrukim dnom u SAD-u, usporavanje ekonomije u Kini i drugim rastućim tržištima, potencijalni rat na Bliskom istoku... dogodine bismo mogli vidjeti savršenu globalnu oluju!
Naime, kaj. Od 2008. godine svijet je imao na raspolaganju nekoliko aduta, ali danas ni FED ni ECB ni bilo koja druga središnja banka ili država više nema otkuda pustiti likvidnost – danas je problem u solventnosti, ne u likvidnosti (hm, zvuči nekako poznato). Roubini, dakle, prognozira slobodni pad tržišta, a svijet više nema zaštitnih mreža, sve su potrošene u posljednje četiri godine.
Ali što je to za nas? U Hrvatskoj se nelikvidnost ionako odavno pretopila u nesolventnost, samo to ne smijemo glasno reći. A izvoz, čak i da se svi odmah i sada naglavačke bacimo na njegovo poticanje, s takvim stanjem u okruženju ima manjkave šanse. Zapravo nikakve. I umjesto otpetljavanja davno zapečenih čvorova i čišćenja vlastitog dvorišta najveći je domet vladajućima bitka mailovima! Da nije jadno možda bi se i zabavili. Koliko god je možda nepravedno – ipak su u foteljama tek šest mjeseci, nedovoljno čak i za početak razbijanja debelog leda starog dva desetljeća – ekonomisti i analitičari s pravom licitiraju sve mračnije prognoze. Neki se pri tome vjerojatno i naslađuju iako jako dobro znaju da je najmanje važno koliko ćemo pasti. Pad nije upitan, upitno je samo koliko dobro i u pravom smjeru mašemo krilima dok letimo prema dolje.
Iako ga u javnosti baš i nema, barem ne kada teme nisu podmetanja, smjene i mailovi, premijer Milanović dobro je detektirao razlog zbog kojeg se obilje novca u sustavu nikako ne pretapa u nužne investicijske kredite privatnog sektora – sve je pore društva preplavila atmosfera straha. Svi su zamrznuti u pokretu i čekaju. Ako je premijer pogodio definiciju ovog ne-stanja onda mu je valjda jasno i to da takvu atmosferu stvara isključivo država (dakle on i njegova ekipa). I da nemamo vremena čekati poput Trnoružice. Nakon stoljetnog sna ni mi ni zasad živuće tvrtke nećemo ostati tako čili i mladi. Ako krenemo tragom Roubinijevog prijedloga, zatvor ili vješala ovdje bi bili posve zgodna opcija za grijeh nečinjenja. Ili pogrešnog činjenja.