Još se živo sjećam kako mi je baka kao nezainteresiranoj balavici, koja je po seoskom dvorištu trčala za leptirima, pričala o budućnosti.
Ljudi će jednog dana dnevno popiti jednu, jedinu pilulu (slutim već, papreno skupu!) koja će zamijeniti sve one divne okuse i mirise žive hrane. Koja se nekad zvala samo hranom. Danas organskom. Čak i novom! Pričala mi je i kako će ljudi hodati po cesti i pričati sami sa sobom (OK, možda je mislila na kolektivnu umnu prolupanost. Ne bi puno promašila). Poenta je u tome da je pogodila. Da je vidjela koliko ćemo se samo 30-ak godina poslije otuđiti od drugih i sebe samih. I od male Nore. Na stranu sva ta divna humanitarna angažiranost oko njezina eksperimentalnog liječenja. Stvar je u tome da živimo u društvu u kojemu postaje normalno da ako nemaš novca – crkneš! To prihvaćamo kao normalnu mantru.
U Americi je dehumanizacija davno završen proces. Medicina je ondje već pokojna. Postoji samo znanost. Ona koja rađa lovu. Slučaj s nesretnom stevijom i još nesretnijim batatom (ne bih sada o tome kako su novinari ispali brzopleti imbecili koji ne znaju čitati) pokazuje do kojeg smo apsurda kao globalno društvo stigli. Nije sad više stvar u tome je li zabranjena ovakva ili onakva stevija, ovakav ili onakav oblik batata. Stvar je u količini birokratskog kretenizma koju smo spremni popušiti. I to onog koji je u službi samo jedne stvari. Znate već koje. Za naše zdravlje, zbog kojeg se, kao, rade sve te silne analize, zaboli ih uvo. Stevija je odavna zapela u grlu farmaceutske i ‘prehrambene‘ industrije koje se temelje na umjetnim zaslađivačima. Onima od kojih dobijemo fini dar – boleštinu. I molim vas lijepo, što to točno znači ‘nova‘ hrana? Takva za koju su EU birokratski žohari prvi put čuli?
I to nije sve! Nekoliko američkih država zabranilo je pojedincima skupljati kišnicu. U Nizozemskoj ne smijete na svojem balkonu zasaditi recimo paradajz. Australija i Novi Zeland, prema količini zabrana koje u istoj rečenici povezuju pojedinca i ‘proizvodnju‘ hrane, davno su otišli na kvasinu. Kada je to postalo normalno? Kada je postalo normalno da se panično ograđujemo od prirode s kojom dijelimo isti DNK? Kada je postalo normalno da nepatvoreno, neizmučeno, mirisno mlijeko kupujem skrivečki ispod pulta u najmanju ruku kao da kumica i ja smišljamo plan kako da osobno i lično smaknemo samog Barrosoa? Internet je prepun tvrdnji da mljekarska industrija u startu od jedne litre mlijeka napravi dvije. To sam znala. Ali nisam znala da ono kojemu je istekao rok trajanja navodno vraćaju na pasteriziranu doradu, pa s njime natrag na policu. I tako ga, opet navodno, zarotiraju 5-6 puta. Tek tada se takozvano mlijeko pretvara u jogurt. I u svašta nešto. Navodno se na dnu boce nekako može iščitati koliko je puta zarotirano. Koliko ono industrija plaća seljacima za litru? Fućka mi se ako netko želi jesti, piti, mirisati…isključivo industriju.
I vjeruje da je ona oličenje rumenog zdravlja. To je stvar izbora. Upravo to i ja želim. Mogućnost izbora. Bez da mi bilo koja institucija ili korporacija vrijeđaju zdravu pamet. Za one koji su uvjereni da nemamo izbora – BDP, jel‘te, ovisi o konkurentnosti, industriji, potrošnji, trošenju resursa – evo par rečenica. Godinama prije krize, nemoćna da vlastitu djecu uvjerim da mahnita potrošnja nije smisao života,tražila sam nekoga tko bi mi potvrdio da nisam pobenavila. Zato što tražim smisao. Ravnotežu. Čovjeka u središtu ekonomije. Humanost. Nabasala sam na Manfreda Max-Neefa, čileanskog ekonomista koji je u jednoj, jedinoj sekundi susreta s ljudskom bijedom shvatio da njegov ekonomski doktorat toj bijedi nema što pametno reći. Bio je to začetak njegovih ‘načela bosonoge ekonomije‘. Raskrinkana ekonomija, knjiga koju je napisao zajedno s pokojnim fizičarem Philipom Smithom pokazuje da se neoliberalizam može rastočiti i pretvoriti u ekonomiju s ljudskim licem. Eckhart Tolle pak primjećuje ovo: ‘Nesuzdržana žudnja za sve većim brojem stvari, za beskonačnim rastom, poremećaj je i bolest. To je onaj isti poremećaj koji se očituje u kancerogenim stanicama čiji je jedini cilj vlastito umnožavanje, posve nesvjesne da uništavajući organizam, čiji su dio, same dovode do vlastitog uništenja. Neki su ekonomisti toliko opsjednuti idejom rasta da se ne mogu osloboditi te riječi, pa i recesiju nazivaju razdobljem negativnog rasta. Kolektivni egoistični um najopasnije je biće koje je ikada nastavalo ovu planetu. Što mislite da bi se moglo dogoditi ovoj planeti ako bi ljudska svijest ostala ista kao i dosad?‘ Branitelji statusa quo, koji unutar nemoćnog i k tome krajnje bezobzirnog modela traže izlaz, pitala bih samo jedno: gdje smo to i kada posijali zdravi razum i pretvorili ga u hladnu ekonomsku ‘znanost‘?