Internet je prilično zeznuta stvar. Tvrtkama omogućuje dvosmjernu interakciju s korisnicima, ali čak i velike svjetske megakorporacije na svojoj su koži osjetile kako je riječ o itekako skliskom terenu koji se vrlo lako može odbiti o glavu.
Naučio je to ovih dana i domaći HŽ, naivno poput ovčice uletivši u brutalnu mrežnu arenu koja nema milosti ni prema kome, a najmanje prema zastarjelim državnim mastodontima i neefikasnim sisačima proračunskog novca u kakve spada (i) ovaj nacionalni prijevoznik.
Pokušavam dokučiti što su to očekivali ‘marketinški stručnjaci‘ koji su se upustili u akciju prikupljanja potencijanih slogana od strane domaće Twitter zajednice, a koji se u vrlo kratkom roku pretvorio u domaću sprdnju godine na internetu.
"Čemu žurba?", "Tko rano rani, svejedno uz nas uvijek kasni", "Što je HŽ bez kašnjenja?", "Jer sporije ne može", "Trošimo javne novce sa stilom!", "Mi prevozimo Godota", "Željeznica kakva je nekad bila", samo su neki od tisuća i tisuća postova na ovu temu koji je malenu domaću Twitter zajednicu potaknuo na aktivnost kao nikada prije, a naciju nasmijao do suza.
Zar je zaista moguće da HŽ-ovci nisu imali predodžbu o tome kakva je percepcija njihove tvrtke u javnosti? Naravno da jest, kao što je to mnogo puta slučaj sa javnim sektorom koji kao da postoji u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj kriteriji efikasnosti i usmjerenosti prema krajnjem korisniku tradicionalno nisu na prvom mjestu. Pretpostavljam kako je netko u toj kući mislio kako je internet ‘cool‘, te da bi na taj način lako mogli dobiti jeftin i upotrebljiv slogan, no postoji jedan sitan problem. HŽ je sve, samo ne ‘cool‘.
Posljednji puta vozio sam se sa HŽ-om u ljeto 2009. godine putujući na liniji prema jednoj od velikih regionalnih metropola. Put je trajao satima, kabine su bile potpuno iste kao u vrijeme kada sam se u prošloj državi na istoj liniji vozio na odsluženje vojnog roka, a za dugotrajnog čekanja na granici temperatura je u vagonima prelazila 40 stupnjeva budući da nitko nije smatrao potrebnim usred ljeta omogućiti klimatizaciju. Štoviše, u WC-u dotrajalog vagona na ulegnutom podu doslovce se nalazila rupa, istina nedovoljno velika da kroz nju prođe stopalo ali svejedno prilično rizična budući da je odavala dojam da biste svakog trenutka kroz nju mogli propasti.
Samo dva dana kasnije, na nastavku putovanja prema drugoj europskoj metropoli, u istom putničkom razredu, ali ovaj puta sa drugim prijevoznikom, dočekali su me moderni klimatizirani vagoni i prikaz onoga što suvremeni željeznički promet treba biti. Kurioziteta radi, upravo za te vožnje dogodila se tragična nesreća u Rudinama, i znam da sam tada odlučio kako HŽ-u kao potencijalni korisnik njihovih usluga više nemam namjeru pokloniti svoje povjerenje.
Stoga iz prve ruke zaista ne znam je li se štogod bitno promijenilo u ovih pet godina. Što se rupa u podovima tiče, nadam se da ih više nema. No kad je o generalnoj percepciji riječ, slučaj sa Twitter sloganima pokazao je kako zapravo i nema baš nekih velikih promjena, te kako se HŽ nalazi i dalje tamo gdje je i bio. U rupi.
Sve navedeno stiže u vrijeme kada je domaći sustav željezničkog prijevoza očito na svojevrsnoj razmeđi. Tu su problemi sa HŽ Cargom, a i aktualno Hajdaš-Dončićevo ukidanje cijelog niza lokalnih linija pokazuje kako se očitom problemu pristupa krajnje jednostrano, baš onako kako se pokušava riješiti većina problema u državi. Rješenje za neprofitabilne linije pronalazi se u njihovom ukidanju, ne razmišljajući o tome kako su mnogi odustali od njihovog korištenja zbog sporosti i zastarjelosti, te da bi se rado vratili željeznici kad bi se to promijenilo.
No željeznica može biti i mnogo više od onoga što je danas. Mnoge analize pokazuju kako je jedan od većih hrvatskih problema nedovoljna mobilnost radne snage, što u ova krizna vremena može biti presudno za zapošljavanje. Hrvati se tradicionalno ne vole seliti, čak niti kad je u pitanju traženje posla, no kvalitetan sustav željeznice ovdje bi mogao biti jedan od presudnih elemenata koji bi omogućio veću fleksibilnost u traženju posla bez potrebe za selidbom. To su, uostalom, uspješno napravile zemlje koje su bitno veće od Hrvatske. No za takvo što treba imati viziju i želju za stvarnom promjenom u kojoj će ovakav sustav biti uklopljen u širu sliku društvenog razvoja. Sa takvom željeznicom čak niti silan državni novac koji se u nju ulupao sve ove godine ne bi izgledao besmisleno potrošen.