05. ožujak 2015.

Može li neuspjeh biti dobar?

Branimir Kovač
Branimir Kovač

Može li neuspjeh biti dobar za tvrtku? Ovo pitanje na prvi pogled zvuči bespredmetno, jer nitko ne voli raditi greške i krive poteze, pogotovo u vrijeme recesije kada svaki pogrešan korak može značiti i poslovni kraj. Pa ipak, pitanje nije bez razloga, a način na koji na njega odgovaramo jedan je od (nažalost mnogih) dijelova kulturološke slagalice koja nam priječi da postanemo prava poduzetnička nacija.

Da u Hrvatskoj nismo previše skloni poduzetništvu i riziku koji s njime ide u paketu, barem gledajući statistički, nije neka tajna. Sigurnost radnog mjesta u državnoj službi, te stalna i zagarantirana plaća koja stiže na vrijeme svakog mjeseca, pravi su bingo koji prosječan građanin ove zemlje preferira znatno više od rada u tzv. realnom sektoru. Pokretanje vlastitog posla još je uvijek rezervirano samo za najupornije, najodvažnije i najluđe. Koliko nas to košta u građenju šire poduzetničke kulture dobro je poznato.

No jednak problem koji se često zanemaruje, a usko je vezan sa nesklonošću prema riziku, promatranje je svakog poslovnog poduhvata isključivo u kategorijama uspješnog ili nespješnog.

U slučaju ovog drugog, stvari se kod nas još uvijek doživljavaju dramatično bez obzira je li riječ o okolini koja svaki krivi korak doživljava kao konačan ili pak regulativi i nadležnim tijelima koje svojom krutošću često destimuliraju toliko potrebnu fleksibilnost u prebacivanju sa starog na novi poslovni poduhvat. No problem je ponajprije u našim glavama i nacionalnoj psihologiji, gdje na svim razinama, od političkih do poduzetničkih, pokazujemo kako ne znamo prepoznati kada je vrijeme odustati od neuspješnih ideja i pokušati s nečim novim.

Kultura startupova

Ta je fleksibilnost u razvijenijim poduzetničkim sredinama nešto sasvim uobičajeno, pa se određene poslovne ideje prema potrebi modificiraju, a ako treba i sasvim mijenjaju, sve dok ne nađu svoju potvrdu na tržištu. U Hrvatskoj nam takvog pristupa bolno nedostaje, no sa kulturom startupova i ona konačno postaje barem malo vidljivija, barem kod poduzetnika mlađe generacije.

U medijskom mainstreamu nedavno smo imali dva takva primjera koja bi mogla postati svojevrstan model na osnovu kojih bi se mogla početi mijenjati u nas uvriježena percepcija uspjeha i neuspjeha. Jedan od njih je onaj Damira Sabola koji je započeo sa projektom e-Računa za koji je razvijena inovativna tehnologija , no koji iz raznih razloga koje ovom prilikom nećemo spominjati nije zaživio kako se očekivalo. Međutim, ta ista tehnologija kasnije je iskorištena za megapopularnu matematičku aplikaciju PhotoMath koja skinuta 11 milijuna puta. Kao što je Sabol rekao na nedavnoj Liderovoj konferenciji ‘Crni Labud u plavom oceanu‘, tvrtke trebaju biti otvorene prema mijenjanju svojih ciljeva, ali i ne pridavati veliku važnost poslovnim planovima koji već za samo šest mjeseci više ne moraju biti relevantni.

Drugi je primjer onaj Hrvoja Prpića i virtualne 3D trgovine Trillenium na kojoj ovaj poznati poduzetnik radi već godinama. Ideja je prošla nekoliko iteracija, a projekt je par puta praktički kretao otpočetka. Trillenium je na početku zamišljen kao lokalni projekt sa hrvatskim brandovima, no u međuvremenu je poprimio svjetske dimenzije, i tek je nedavno dobio podršku najveće svjetske trgovine odjeće Asos koja je prilično jamstvo uspješnosti ovog projekta. Tehnologija razvijana godinama tako će naći konkretnu primjenu gdje će kupci putem stvaranja svojeg 3D avatara moći isprobati odjeću koju kupuju online.

Oba ova medijski popraćena primjera pokazuju kako prvotna ideja uopće ne mora biti uspješna da bi i dalje imala svoju vrijednost. Mnoge ideje i projekti tek kroz razvoj i prilagodbe, te odustajanje od loših strana, mogu pokazati svoj puni potencijal. No oba slučaja pokazuju i još nešto – riječ je o dvojici etabiliranih poduzetnika koji su zbog uspjeha svojih prijašnjih projekata (Iskona u Sabolovom, odnosno HgSpota u Prpićevom slučaju) imali taj luksuz da mogu ustrajati. Njihova, uvjetno rečeno, neuspješnost mogla je tako trajati neko vrijeme. Naravno i ovdje su bitni psihološki elementi jer je Prpić o razlozima zašto je toliko ustrajao nedavno rekao kako jednostavno „ne voli gubiti“, no pitanje koliko bi mu prkos potrajao da nije imao zaleđe uspješnog poduzetnika koji se već dokazao u ranijim projektima.

Poduzetničke ‘alfe‘

Ono što nam u Hrvatskoj nedostaje je stabilna okolina – prije svega društvena, a onda i regulativna – u kojoj će svoje poduzetničke ideje moći ostvarivati (a pritom i mijenjati) i oni koji nisu nužno samo prkosni i ludi (u pozitivnom smislu, da ne bi bilo zabune), već i svi ostali. Oni koji možda nisu klasične poduzetničke ‘alfe‘ već tek ljudi koji su spremni vrijedno raditi kako bi iskušali svoje ideje, no to ne znači kako te ideje imalo slabije. No ako želimo i takvima pružiti priliku i osokoliti ih, poslovna klima mora se radikalno promijeniti.

Većina nas ima dobre ideje, no nije spremna riskirati i iskušati ih u uvjetima kakvi vladaju u domaćem odnosu prema poduzetništvu. Neki od nas tu će odluku prelomiti - zbog ludosti ili prkosa, a katkada i nužde – no većina se ipak neće odvažiti krenuti u poslovni poduhvat.

Pravo na neuspjeh i prešaltavanja bez suvišnih zapinjanja o prošlost temelj su takve drukčije i bolje ekonomije zasnovane na nizu uspješnih malih poduzeća koja su za gospodarstvo svake zemlje od presudne važnosti. Jer stabilnu poslovnu klimu ne traže samo strani investitori, o kojima se zadnjih godina drobilo sve i svašta, nego još više obični domaći mikropoduzetnici na kojima zapravo počiva svako prosperitetno društvo.