18. rujan 2014.

Što to Milanović može prodati američkim IT tvrtkama?

Branimir Kovač
Branimir Kovač

Kad kriza traje toliko dugo kao u Hrvatskoj nije više uopće čudno, pa ni neočekivano, gledati političare kako se kao hvataju za bilo kakvu slamku spasa. Monetizacija, ugljikovodici ili pak raznorazna ulaganja koja samo čekaju poziv u domaći investicijski Eldorado tek su dio takvih priča, koje najčešće imaju nikakav, a u najboljem slučaju posve minoran utjecaj na gospodarstvo ove zemlje.

Ipak, aktualni premijerov put u Ameriku, gdje bi, čitam, trebao američkim IT divovima ponuditi mogućnost ulaganja u našu zemlju, kategorija je za sebe. Iskreno, zapitajte se i sami što mislite kakve su realne šanse da tvrtke poput Cisca, IBM-a, Microsofta, Oraclea i Hewlett-Packarda dođu ulagati i proizvoditi u Hrvatsku? Ovih dana takve ideje predmet su zafrkancije po društvenim mrežama, a s druge strane najširem biračkom tijelu navedeni potez ionako ne znači ništa.

Budući da je trud sa ‘piarovske‘ strane očito sasvim uzaludan, čini mi se kako premijer zapravo putuje u najboljoj namjeri očito uvjeren da ovaj posjet ima neke šanse, te da Hrvatska navedenim tvrtkama u aktualnoj globaliziranoj ekonomiji može ponuditi „nešto“ (tako je, standardno neodređeno, rekao sam Milanović) što drugi ne mogu.

Dobre namjere, međutim, za privlačenje ovakvih igrača nisu dovoljne.

Hajdemo na trenutak, posve dobronamjerno, spustiti loptu na zemlju pa vidjeti što traže ovakvi tehnološki divovi da bi došli u neku zemlju. Prije svega to je povoljna okolina za investiranje bez suvišnih procedura i komplikacija, jednostavan i transparentan porezni sustav u kojem si pojedini službenik ne može dozvoliti samostalno interpretiranje zakona, potom vrhunska infrastruktura, te naposlijetku više ili manje kvalificirana radna snaga koja će, kad se sve zbroji i oduzme, biti cjenovno najpovoljnija. Realno, u Hrvatskoj nemamo većinu od toga, a i ono što imamo nadmašuju mnoge druge zemlje. Ponuda je, podsjetimo, globalna.

Svjesni su toga ovih dana i brojni kritičari. Primjerice, jedan od njih, nekadašnji prvi čovjek jedne od vodećih svjetskih informatičkih kompanija u Hrvatskoj, na svom Facebook profilu upozorava kako su slične ‘ekspedicije‘ poduzimale i ranije vlasti, od odlaska nekadašnjeg drugog čovjeka Račanove vlade Gorana Granića i tadašnjeg voditelja Ureda za internetizaciju Mladena Mauhera, pa sve do Sanaderovog operativca za informatiku Miroslava Kovačića, koji je bio državni tajnik za e-Hrvatsku. Svi su se sa puta vratili praznih ruku, te dobili isti odgovor – kad se promijeni porezna i investicijska klima više nas nećete morati pozivati.

Istine radi, ima i onih koji nisu kritizirali premijera, iako su takvi ostali prilično usamljeni. Poduzetnik i poslovni anđeo Saša Cvetojević smatra ne samo da je ovakvo putovanje odlično, nego i da je trebalo biti napravljeno znatno prije. A argument za podršku je da ‘ne možemo znati dok ne probamo‘ te da političari lakše otvaraju vrata od poduzetnika. Premijerova uloga ovdje je, veli, poput uloge trgovačkog putnika koji kupcu odlazi ponuditi proizvod. Ne znam je li Cvetojević u pravu i imamo li zaista štogod za prodati, no svakako bih volio da je tako.

Ono što se meni čini, ipak, činjenica je da investicije nisu prva stvar koju bi trebalo razmatrati u ovom sektoru.

Daleko od toga da inozemne investicije nisu poželjne, pa svakako i one informatičke. No mantra o inozemnim investicijama koju slušamo zadnjih nekoliko godina, a u koju se uklapa i najnovija Milanovićeva turneja, ima jednu slabu točku, načelnog tipa, a to je odustajanje od same ideje da nešto možemo pokrenuti vlastitim snagama. Umjesto da radimo na stvaranju nove vrijednosti, pozivamo druge da to čine za nas.

Domaća ICT industrija, međutim, jedna je od rijetkih koja usprkos krizi, ali i nikad prevelikom razumijevanju bilo koje dosadašnje vlasti, dobro funkcionira u novom svjetskom gospodarskom poretku.

Hrvatska ICT industrija jedna je od onih koja ima što tražiti na širem informatičkom tržištu, pogotovo regionalnom, no do sada nitijedna Vlada to nije uspjela osvijestiti, a time niti pomoći sektoru. Mnogi iz branše zapravo kažu kako je najveća pomoć države cijelom sektoru bila u tome da ih nisu previše smetali niti se upletali

Informatičke tvrtke fleksibilnije su i pokretljivije od većine domaćeg gospodarstva, a takvom načinu funkcioniranja prirodno pripadaju zbog same prirode svojeg posla u kojem se svakodnevno valja prilagođavati promjenama. Iako zbog veličine države nismo mogli iznjedriti svjetski relevantne divove, imamo regionalno itekako respektabilne igrače, ponajprije u softverskoj industriji. Isto tako, svjetski trendovi primili su se i u našim krajevima te doveli do niza startup projekata, pa iako većina od njih nije odmakla daleko, dio njih uspio se profilirati i na globalnom tržištu.

Mudar političar uvidio bi da je riječ o relativno vitalnoj industriji, a istovremeno jednoj od rijetkih gdje možemo konkurirati i na inozemnom tržištu. Istovremeno, trebao bi uočiti činjenicu da radna snaga u Hrvatskoj nije jeftina, čak i kad se izuzmu visoki troškovi rada. Jednostavno, domaći ICT stručnjaci nikada po cijeni neće moći konkurirati, primjerice, indijskim ili kineskim. No to nužno ne mora biti problem, jer možemo dobiti, ili, još bolje, stvoriti poslove s većim udjelom znanja, a ne nužno one s dna informatičke kace. Takvu industriju itekako ima smisla poticati, zasigurno više nego mnoge druge gdje su ulupane milijarde bez ikakvog konkretnog rezultata.

Nekako mi se čini da se u cijeloj priči, kao što to kod nas obično biva, pristupilo naopačke. Želimo dolazak informatičkih divova, što je svakako lijep san, no nismo baš najbolje izvagali da li im realno imamo što ponuditi. S druge strane, imamo vitalan sektor koji čak, za razliku od drugih, ne jadikuje i ne traži pomoć od države, no ne činimo dovoljno da od toga napravimo pravu stratešku prednost, nešto što će nas odrediti kao naciju i ostalim granama poslužiti kao ogledni primjer kako stvaranjem vlastitih proizvoda možemo nastupati na globalnom tržištu.