27. veljača 2014.

Torbe i magarci

Branimir Kovač
Branimir Kovač

Zaputi li se internetski putnik namjernik na web stranice Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, pronaći će dokument zvučnog naziva – Nacionalni okvirni kurikulum.

Na gotovo 300 stranica koje možete skinuti OVDJE prostire se još jedan od onih kvazistrateških pompozno najavljivanih dokumenata kakvih smo se nagledali zadnjih dvadesetak godina i koji ama baš ništa bitno nisu promijenili, koliko god se političari zaklinjali u njih.

Ipak, mora se priznati da je za razliku od mnogih drugih sličnih uradaka, Nacionalni kurikulum povremeno urnebesno zabavno štivo. Recimo, kao ciljevi usvajanja osnovnih znanja iz informacijske i komunikacijske tehnologije navodi se da će učenici, među ostalim, naučiti "pravilno upotrebljavati CD/DVD diskove", "savladati postupak pravilnog uključivanja i isključivanja računala" ili "rabiti jednostruki i dvostruki klik mišem".

Pokušavam zamisliti koliko navedeno zvuči besmisleno i nekorisno iz perspektive današnjih osnovnoškolca kojima je namijenjeno. Nije riječ samo o tome da je riječ o krajnje trivijalnim znanjima koja su poznata većini djece koja još nisu krenula u školu, već i o tome da su ona već danas praktički sve manje upotrebljiva.

Kako klikati mišem?

Dovoljno je zadržati se samo na navedenim primjerima. U vrijeme eksplozivnog rasta pohrane podataka u oblaku i masovne raširenosti kupovine softvera na online internetskim servisima, fizički mediji poput CD-a i DVD-a postaju stvar prošlosti, baš kao, uostalom, i znatno noviji BluRay mediji koji zbog navedenih promjena nikada niti nisu zaživjeli kako se očekivalo. Besmislenost učenja operacija uključivanja i isključivanja računala nepotrebno je posebno i komentirati, no nastavna jedinica posvećena jednostrukom i dvostrukom kliku miša posebna je budalaština. Korištenje miša već i za osnovnoškolce je ono što je nekoć bila olovka, a u vrijeme kada stara sučelja sve više zamijenjuju potpuno intuitivni ekrani osjetljivi na dodir - kako na telefonima i tabletima, tako i na pravim osobnim računalima – sve navedeno također spada u teški anakronizam.

Treba biti pošten pa reći kako je Nacionalni kurikulum zaostavština bivšeg ministra obrazovanja Radovana Fuchsa i prethodne vlade. No činjenica kako je riječ o važećem dokumentu koji se još uvijek može skinuti sa stranica Ministarstva pokazuje da je aktualni ministar Jovanović bio zainteresiraniji za uvođenje nekih sasvim drugačijih kurikuluma, nego mijenjanje ovog. Istina je i da su na višim stupnjevima obrazovanja predviđene složenije nastavne jedinice, no one su namijenjene starijim uzrastima, kao i onima koji se kasnije odlučuju specijalizirati u infomatičkom i komunikacijskom sektoru.

No jesu li se nadležni uopće zapitali ne samo čemu žele naučiti, nego i kako usmjeriti klince koji su danas na samom početku svojeg obrazovanja, a za kakvih dvadesetak godina trebat će prodonositi razvoju ove zemlje? Riječ je o nižim razredima osnovne škole, upravo onim prvim i formativnim godinama koje određuju sposobnosti i interese koje će se razviti tijekom kasnijeg obrazovanja. Nitko sa sigurnošću ne zna koja će znanja biti potrebna te 2034. godine, no domaći obrazovni sustav ne samo da ne pokušava anticipirati buduće potrebe, nego propušta otpočetka implementirati čak i ona znanja koja su aktualna ove 2014. godine. Zapravo, ne samo znanja, nego i nastavne metode.

Svake godine pričamo o težini školskih torbi i knjiga, pa se tako ministar nedavno pohvalio novim knjigama koje će ove godine biti lakše do 2 i nešto sitno kilograma. Dok čitam takve vijesti, razmišljam tko je ovdje lud.

Možda će od navedenog profitirati neki novi mladi Tadijanović kojem će sada biti lakše nositi ‘sve torbe iako nije magarac‘, no nije li jeftinije svakom djetetu kupiti tabletno računalo i umjesto ulupati novce u još jednu generaciju papirnatih udžbenika, osmisliti kvalitetne interaktivne aplikacije koje će preuzeti njihovu ulogu? No kao vrhunac ionako rijetke digitalizacije pokušava se podvaliti mogućnost skidanja digitaliziranih PDF udžbenika s malo nakačene multimedije, što bi se inovativnim moglo smatrati sredinom devedesetih godina, ali danas teško. Jasno mi je bi potpuna digitalizacija dirala u mnoge interese, ali je li dugoročni cilj povlađivanje tim interesima ili priprema školaraca za izazove koje će imati po završetku svojeg obrazovanja?

‘Zemlja znanja‘

A ako mislite da pretjerujem, pogledajte kako to rade tamo gdje ‘zemlja znanja‘ nije tek besmilena frazetina kojom se iz godine u godinu nabacuju političari, bez obzira iz koje stranke dolazili.

Pravi razlog zašto sam se ovih dana prisjetio Nacionalnog kurikuluma bio je članak koji možete pročitati OVDJE, a u kojem se vidi da inozemni edukacijski stručnjaci itekako razmišljaju o načinima kako učenje računalnog programiranja približiti najmlađim uzrastima. Logika je itekako jasna, jer je poznato da su djeca u svojim najranijim godinama najsposobnija za učenje jezika i to prirodno, kroz igru. Ako je tako sa govornim jezicima, zašto ne bi bilo primjenljivo i na one računalne?

Stoga učitelji 8000 škola u SAD-u već koriste mogućnosti alata koji najmlađim uzrastima na zabavan i interaktivan način objašnjavaju osnove računalnog programiranja. Ideja, naravno, nije u tome da odmah od vašeg školarca napravi programera sposobnog za programiranje mobilne aplikacije na kojoj će zaraditi milijune, nego usvajanje osnovnih koncepata i sintakse računalnih jezika. Jer, ako je programiranje osnovna vještina 21. stoljeća, nema li išta logičnije obrazovne resurse prilagoditi toj potrebi na tržištu rada?

Takva su pitanja u ovoj državi, nažalost, čisto retorička. Naš ministar obrazovanja (baš kao i onaj prethodni, da ne bi netko mislio kako navedeno ima bilo kakve veze sa političkom opcijom na vlasti) i dalje će se hvaliti smanjivanjem težine učeničke torbe kao bog zna kakvim civilizacijskim dosegom ne shvaćajući kako je sam koncept torbe prepune udžbenika kao takve prevladan.

No mora se priznati da u svemu ipak postoji određena dosljednost. Ne podsjeća li vas, naime, ovakav pristup i na neke druge ministre, bez obzira što se ne bave školskim torbama?