09. lipanj 2016.

Ni preslagivanja ni spin-doktori ne mogu pomoći bez programa

lider.media
lider.media

Prije nekoliko dana na Facebook-profilu objavio sam postdoskočicu: ‘S padom Vlade i premijera Oreškovića trebalo bi pričekati do 1. srpnja. Tog je dana Sanader dao ostavku. Pa bismo mogli proglasiti novi praznik: Dan palih premijera.‘ Bilo je zbilja mnogo lajkova... Trenutačno stvari stoje tako da su veliki izgledi da premijer Orešković zaista padne, ali mali su izgledi da to bude 1. srpnja. Pa, dakle, ništa od inicijative o novom prazniku... Kako se, međutim, stvari razvijaju, ili će se dogoditi preslagivanje koje zaziva Karamarko, prvi potpredsjednik Vlade (možda bi tu funkciju trebalo ukinuti jer ima lošu karmu prethodnika Čačića), ili će se na izvanrednim izborima tražiti nova vladajuća koalicija, izgledi da će premijeri u Hrvatskoj padati bar jedanput na godinu – povećavaju se.

Priučena elita – frustrirani puk

Možda predsjednik HDZ-a jest smetnja boljem funkcioniranju Vlade, ali njegovim odlaskom neće se dogoditi korjenite promjene. Vrlo će se brzo pokazati da nijedna politička stranka ili grupacija nema suvisao društveno-ekonomski program. Namjerno se koristim sintagmom ‘društveno-ekonomski‘ jer u ovako sluđenoj zajednici nije dovoljno na papir nabacati ‘nužne reforme‘. Za njihovu provedbu (uz uvjet da je odabrana konzistentna kombinacija) treba priču opjevati tako da je priučena politička elita (čast iznimkama) i neuki a frustrirani puk ne odbace. Odlaskom Karamarka, Petrova i Oreškovića, primjerice, neće se riješiti pitanje odnosa prema privatizaciji tvrtki u državnom (su)vlasništvu. Kao i u klasičnim ideološkim pitanjima, podjele su i u vezi s tim isključive. Jedni su za privatizaciju svega jer ‘poznato je da je država loša vlasnica‘, a drugi su protiv ‘rasprodaje preostalog obiteljskog srebra‘. Stjecajem okolnosti posljednjih godinu dana u prilici sam često i o tom pitanju raspravljati s Mladenom Fogecom, prvim čovjekom Siemensa u Hrvatskoj i predsjednikom Udruženja stranih investitora. Početne su nam pozicije bile udaljene. Fogec je, primjerice, za privatizaciju Podravke. Ja mu odgovaram američkom poslovicom: ‘Ako nije pokvareno, ne popravljaj!‘ Argument za privatizaciju preostaloga državnog udjela u Podravci jest da su neke druge prehrambene tvrtke rasle brže. Protuargument je da Podravka solidno posluje, ne ide na minimiziranje broja zaposlenih, nego uzima u obzir i dobrobit, nazovimo to tako, pune zaposlenosti u Koprivnici i okolici. Naizgled su nam pozicije nepomirljive. Onda Fogec iziđe sa stajalištem da se tvrtke u kojima država ima udjele stave pod kapu holdinga koji će voditi profesionalni menadžment uz pravilo da se minimizira utjecaj politike i političara. Za svaku tvrtku odrede se ciljevi, način pripreme za možebitnu prodaju, opis poželjnoga kupca... E, to mi je već prihvatljivo. Prodavati tvrtke samo zato što netko slijepo vjeruje u neku dogmu neprihvatljivo mi je. Ali ako je riječ o profesionalno vođenom i dubinski osmišljenom procesu – štoviše.

Kad prigusti, i IFO je dobar

Nas smo se dvojica dogovorili, ali na političkoj razini to još nije moguće. Primjerice, upravo je Most odbio ideju o državnom holdingu. Vjerojatno se Petrov uplašio da će holdingom upravljati HDZ. A u HDZ-u, ovakvom kakav je do sada prevladavao, vjerojatno i ne mogu zamisliti da državnom imovinom upravljaju nekakvi neovisni menadžeri. Ni povratak SDP-a na vlast ne rješava to pitanje. Četiri godine Milanović u vezi s tim nije napravio ništa. Kad je prigustilo, Tomislav Karamarko iznenada se sjetio da HDZ ima onaj program koji je napravio njemački IFO-institut. Sad se po ladicama traži gdje je. Ali u njemu jasno piše da Hrvatska treba mijenjati tečajnu politiku. A za to treba ‘obraditi‘ tvrdi HNB... Ipak, probuđeno sjećanje na program IFO-instituta šalje političkim čelnicima važnu poruku. Možete u preslagivanjima spasiti svoju vlast, možete angažirati spin-doktore kao što je SDP-ov Alex Brown, ali kada dođete na vlast, trebat će vam suvisao program. Teško je vjerovati da političke elite to shvaćaju. Pod utjecajem nedavno pročitane knjige ‘Anatomija jedne pobune‘ (neuspjeli pokušaj vojnog udara u Španjolskoj 1982.) javi se i misao da su ovdašnji političari sretni što ne djeluju prije 30-ak godina u nekoj latinozemlji. Neki nervozni ‘pukovnik Tejero‘ već bi zagrijavao tenkić s namjerom da dođe pred parlament. Sva sreća, takva je praksa daleko i vremenski i geografski. Koliko se god demokracija činila manjkavom, ipak je najmanje neefikasan oblik upravljanja društvima u 21. stoljeću.