Hrvatska ekonomija ove će godine unatoč praktičnom stečaju Agrokora vjerojatno narasti solidnih 2,9%. Sljedeće godine rast bi mogao biti oko 2,6%. Na takav rast najveći utjecaj imat će vrlo povoljne okolnosti na europskom tržištu i uspješno uključivanje domaćih malih i srednjih poduzeća u nabavni lanac europske industrije, kao i povećana domaća potražnja potaknuta rastućom turističkom potrošnjom.
>>>The Economist: Agrokor bi regiju mogao vratiti u recesiju iz koje je tek izronila
Iako bismo na prvi pogled morali biti zadovoljni ekonomskim kretanjima u ovoj godini, koja će pozitivno djelovati i na javne financije (manjak državnog proračuna past će ispod jedan posto BDP-a), stopa rasta između 2,5 i tri posto na godinu nikako nije prirodna (prirodne stope rasta otvorene hrvatske ekonomije u europskom okružju nekih od najsnažnijih ekonomija svijeta), niti može biti dovoljna i dugoročno održiva.
Čak i Grčka osjeća reforme
Privatna poduzeća ne akumuliraju dovoljno kapitala i ne odlučuju se na investicije jer su pod snažnim poreznim pritiskom te pritiskom visoke razine troškova i nepovoljnih kretanja na tržištu rada.
Pogledamo li rast ekonomija usporedivih zemalja Srednje i Istočne Europe, vidimo da se prognoze rasta u Slovačkoj i Mađarskoj kreću između tri i četiri posto za ovu i iduću godinu, u Rumunjskoj između četiri i 4,5 posto, u Sloveniji više od tri posto. Vrlo razvijena Austrija vjerojatno će ove i iduće godine ostvariti ekonomski rast od oko 2,2 posto. Ekonomski rast je dakle vidljiv posvuda oko nas pa tako ne može zaobići ni Hrvatsku. No u svim tim zemljama, hrvatskim europskim susjedima, investicije i formiranje kapitala u privatnom sektoru ostvaruju vrlo visok učinak na kreditiranje i rast BDP-a te tako na stvaranje novih radnih mjesta. Nezaposlenost je snažno pala gotovo u svim zemljama članicama EU. Čak i notorno neučinkovita Grčka osjeća pozitivne učinke provedenih reformi, dinamike europskog tržišta i politike niskih kamatnih stopa Europske središnje banke.
>>>Opinion: Agrokorov pad kraj je tranzicije pod okriljem političke ekonomije
Na žalost, doprinos akumuliranja kapitala i investicija još uvijek ne vidimo kao pokretače rasta u Hrvatskoj. Investicije su u privatnom sektoru vrlo slabe i većinom se koncentriraju na ulaganja u turističkom sektoru, koji je zbog svoje položajne rente nedvojbeno globalno konkurentan. U ostalim sektorima su domaći privatni ulagači, osobito nakon krize u Agrokoru, vrlo suzdržani, a istodobno inozemnih investitora jednostavno nema. Za dinamičniji ekonomski rast nužne su snažne investicije privatnog sektora. Središnja država i njezina poduzeća jednostavno nisu akumulirali dovoljno kapitala za nove investicije. Javni sektor već više od desetljeća stvara velike (strukturne) manjkove, a gotovo sva javna poduzeća velike gubitke. Središnja država će alokacijom velikog dijela strukturnih i kohezijskih fondova iz paketa od deset milijardi eura do 2020. godine u svoju korist (tek je manji dio alociran u korist lokalne države i privatnog sektora) pokušati smanjiti te manjkove i povećati doprinos investicija radu BDP-a. No multiplikacijski učinci javnih investicija na stvaranje radnih mjesta gotovo sigurno bit će vrlo slabi, gotovo neznatni.
Vladine ekonomske politike nemaju više prostora ako se želi izbjeći stagnacija, koja bi imala katastrofalne socioekonomske učinke – reforme se moraju provesti, i to brzo i odlučno.
Negativni utjecaj na rast
Privatna poduzeća ne akumuliraju dovoljno kapitala i ne odlučuju se na investicije jer su pod snažnim poreznim pritiskom te pritiskom visoke razine regulatornih i eksternih troškova, nepovoljnih kretanja na tržištu rada i nedostatka radne snage. Odgađanje uvođenja poreza na imovinu, koji bi mogao dati doprinos poreznom rasterećenju rada i kapitala te izravnavajuće djelovati na regionalni razvoj (obeshrabriti silna ulaganja u nekretnine u primorskim pokrajinama), nije samo jedna od većih pogrešaka Plenkovićeve vlade već i mjera koja će negativno utjecati na oslobađanje potencijala rasta. Zatvaranjem kruga loših makroekonomskih odluka i odgađanjem reformi stvorene su sve pretpostavke za dugoročnu sekularnu stagnaciju (slab ekonomski rast niži od prirodnih stopa).
>>>Novotny: Hrvatska unatoč rastu ulazi u razdoblje sekularne stagnacije
Vladine ekonomske politike nemaju više prostora ako se želi izbjeći stagnacija, koja bi imala katastrofalne socioekonomske učinke – reforme se moraju provesti, i to brzo i odlučno. Porezna reforma mora se nastaviti: porezne stope na osobne i korporativne dohotke jednostavno moraju se uskladiti s poreznim opterećenjem u drugim europskim zemljama. Snižavanje poreza na dobit i potrošnju nužno je. Veće investicije u kapital poduzeća u kratkom roku mogu se ostvariti ubrzanom privatizacijom velikih državnih tzv. strateških poduzeća. To je nužnost, jednako kao i uvođenje poreza na imovinu prema njezinoj vrijednosti. Potom slijede zahvati u socijalnom i zdravstvenom sektoru i – Hrvatska će postati jedna od najperspektivnijih zemalja Unije. Svako odugovlačenje tih promjena platit će buduće generacije i politički je potpuno neodgovorno.