Ovih dana u Hrvatskoj ima revolta dovoljno za tri države, ili bar jednu značajno veću. Revoltirani su ljevičari, onime što smatraju napadom na ljudska prava homoseksualaca. Revoltirani su i desničari, ćiriličnim pismom. Prosipa se otrov na sve strane, pljušte uvrede, optužuje se drugu stranu za forsiranje Hrvatske da bude nešto što ne bi trebala biti – bilo da je u nečijim očima prekonzervativna ili preliberalna.
Imam stav i o jednom i o drugom pitanju. Imam stav i o onima koji oštro zauzimaju strane. Ali moja bol leži na drugom mjestu. Pa se uvijek čudim što ljude ne boli to isto, već ih bole homoseksualci i slova.
Mene bole porezi. Bole me jako. Opterećuju me otkad sam završila fakultet i kroz razne životne faze papiri koje mi šalje računovođa da proslijedim svom poreznom referentu jedna su ne previše lijepa konstanta. Pričam s poznanicima, prijateljima, većina ih je stalno zaposlena pa tu bol ne osjećaju toliko direktno, pa ih toliko niti ne žulja. Možda zato nema referenduma o porezima?
Možda je problem u tome što previše ljudi uopće nije svjesno koliko bi imali više da im to unaprijed ne otme država? Možda kad bi svi koji uopće imaju posao dobivali na račun svoju bruto plaću pa onda sami odvajali sva davanja i vidjeli koliko točno im bude istrgnuto iz ruku, možda bi bili više revoltirani? Možda bi stajali u redu da potpišu za referendum o tom pitanju?Jučer na vijestima kaže jedna gospođa na glavnom zagrebačkom trgu (svjetlosnim godinama udaljena od Vukovara i njegove svakodnevnice) kako je potpisala za referendum protiv ćirilice i kako se na ovim referendumima vidi kako Hrvati znaju biti ujedinjeni kad je to potrebno. Meni samo pada napamet uvođenje ‘harača‘ prije nekoliko godina i to kako je šaptom pala cijela ta ujedinjena nacija. Gledam ove promjene poreza i čini mi se da se događa isto. Nevjerojatno je kako u zemlji s 350.000 nezaposlenih jedino prava seksualne i nacionalne manjine izazivaju revolt.
Mene bole porezi. Boli me koliko mi država uzima. Boli me i kako taj novac troši. Boli me to što ja njima moram platiti sve, a njih nije briga hoće li meni netko platiti. Boli me što oni koji kradu žive u raskoši. Boli me više kad vidim da netko nema posao ili nema krov nad glavom. Ili ima i posao i stan ali nema za ništa više. Bole me sva ona djeca koja ne mogu na more ili ne mogu dobiti nove tenisice. I svi oni roditelji koji plaču noću jer ne znaju kako bi im ispunili želje. I zato jer takvih situacija u Hrvatskoj ima puno i previše - zaboli me za to da li će ta djeca proći uz tablu s ćirilicom na putu do škole ili sjediti u klupi s nekim tko odrasta s homoseksualnim roditeljima.
Toliko su svi spremni uzrujati se oko nekih manjina. Uzrujajte se barem upola toliko oko siromašne većine. Organizirajte referendum o porezima. Njega ću vam potpisati.