Svi smo mi posebni, jedinstveni i različiti. Dok ne dođemo u neki red, trebamo neki papir ili potvrdu. Onda postajemo manje bitni od prosječnog goluba.
Pravila pristojnosti i ljudskosti prestaju vrijediti u zonama oko dva - tri metra od zgrada javne uprave, i njihovoj ponovnoj uspostavi možemo se nadati tek po izlasku. Naime, kad uđemo u taj čudnovati mjehur, onda se na naše ‘Dobar dan‘ ne treba odgovoriti, svi smo jednako neobrazovani jer ne znamo da li kucamo na prava vrata, a ispucavanje frustracija službenika možemo izbjeći samo pukom srećom. Ili time da se mi ispucamo prvi. U posljednjih nekoliko mjeseci imam čast i zadovoljstvo ‘ganjati‘ neke papire. Svoje samopoštovanje i osjećaj za pravdu ostavljam pred vratima raznih zgrada da me pričekaju dok izađem. Zauzdavam svoj jezik, naoružavam se sa smješkom i prije svakog kucanja oprezno provjeravam da li negdje piše da se kucati ne smije. Stalno se podsjećam da tim ljudima nije lako, jer se susreću s raznim karakterima i sigurno kroz dan imaju barem nekoliko neugodnih ‘klijenata‘. Ipak, u većini slučajeva moja taktika ne uspjeva. Nisam se toliko puta ispričala za to što postojim i započela rečenicu s ‘Oprostite, možete li...‘ u cijelom svom životu. I opet ništa.
Prije dva dana doživjela sam da mi na sasvim uobičajeno pitanje, postavljeno naravno nakon ‘Dobar dan, oprostite‘ odrasli muškarac od oko 50 godina okrene očima i vrlo polako, ali i bahato odgovori, dajući mi izrazom lica jasno do znanja da misli da je neobično što sam uopće dovoljno inteligentna da stojim i govorim u isto vrijeme. Taj dan bilo je tmurno pa sam imala kišobran u ruci, što je njegovo ponašanje učinilo uistinu hrabrim. Željela sam samo značajno staviti kišobran na pult, lagano se nagnuti i prošaptati mu u uho da me peru hormoni, i da bi me ta medicinska činjenica u kombinaciji s južinom oslobodila optužbe za ubojstvo u roku ‘keks‘. Nisam to napravila, ali dok sam pola dana žalila zbog odluke da se suzdržim, odlučila sam da zauvijek mijenjam taktiku.
Izgleda da se bilo koji papir koji služi za potvrđivanje nečeg u Hrvatskoj ne može dobiti bez dvije stvari. Prva su naravno državni biljezi. Druga je razmjena negativne energije. Ako vi niste negativni, bit će oni. Zato, ispada da je bolje da to budete vi. Nema više ‘Dobar dan‘ (oprosti, mama), i svakako nema više ‘Oprostite‘. Za što mi uopće imaju oprostiti, to što sam došla po uslugu koju ionako skupo plaćam porezima, pa još i dodam koji državni biljeg kao napojnicu?Odsad nastupam isto kao i oni koji me tamo dočekuju. Eksplozivno, bahato i bez i najmanjeg osjećaja da je s druge strane ljudsko biće. Neću puno postići, znam. Ali ne postižem puno ni sad, a na dobrom sam putu prema čiru na želucu. Dakle, birokrati, zaboli i mene.