Poduzetnici diljem Hrvatske sućutno su jučer u vrijeme Dnevnika klimali glavom. Pričao je naime prvi potpredsjednik Vlade o tome kako ga muči spora birokracija. Poduzetnici su klimali i najradije bi izabrali da mogu posegnuti u ekran pa ga potapšaju po ramenu, ali na žalost primitivna tehnologija 21. stoljeća to još ne omogućuje.
Ali nisu poduzetnici jedini koji su bili dirnuti, i dosta ‘običnih‘ ljudi je bilo u istoj situaciji. Mnogi koji ove godine nisu otišli na more gotovo su pustili suzu kad im je isti taj preplanuli prvi potpredsjednik par sekundi kasnije prenio svoje dramatično traganje za bovama po uvalama Jadrana. Znaju i oni kako je to. Sjećaju se iz dana kad su oni jedrili na zasluženom godišnjem nakon punih sedam mjeseci na novoj poziciji.Kao čovjek koji bi trebao spasiti posrnulo gospodarstvo iz gliba u koji je upalo, Radimir Čačić je nevjerojatno sklon gacanju po mjestima gdje ne bi trebao. Pričati o tome kako se udebljao o silnog stresa u državi gdje sve više stanovnika štedi čak i na hrani više je od promašaja. Najgore od svega je što je to rekao u situaciji u kojoj stvarno nema izgovor.
Ne može se reći da je jedini koji priča svašta. Dok je stajao na od suše izgorjelom polju kukuruza i premijer Milanović je svašta rekao seljacima. Ljudima koji ne znaju kako i s čim preživjeti zimu premijer je rekao da je očigledno da su prepušteni slučaju. Valjda im je htio reći da je to sad očigledno i njemu, a ne samo njima. Nastavio je s filozofskom konstatacijom kako je država koja je prepuštena slučaju - slučajna država.Strpljivi seljaci znaju istinu - radi se o jednostavnom problemu čovjeka koji je navikao na klimatizirane prostore, pa ga je visoka temperatura na ispucanoj zemlji omamila. Šum suhog kukuruza vjerojatno je dodatno pogoršao situaciju, a seljaci su pokazali koliko su zapravo unatoč situaciji i dalje smireni i dobroćudni ljudi, pa su pustili suncem opaljenog političara da mirno napusti polje bez da im je makar ponudio neku ljubaznu floskulu kao utjehu.
Takvi su ljudi koji žive u Hrvatskoj. Dragi. Imaju razumijevanja. Mogu se uživjeti u tuđu situaciju. Ostaje samo pitanje što im se točno dogodi kad dođu na vlast, jer onda odjednom zaborave kako je drugima živjeti. Postaju toliko indiferentni i to tolikom brzinom da je samo pitanje trenutka kad će netko od domaćih ponoviti mudrost ministra iz susjedstva ‘Štedite...nemojte jesti’.