Jedan od glavnih razloga za američko uvođenje carina teških 34 milijarde dolara Kini i početak prvog modernog trgovinskog rata najvećih gospodarskih sila na svijetu navodno je rasprostranjena krađa intelektualnog vlasništva u toj zemlji. Barem je to ono na što se američki predsjednik Donald Trump stalno poziva pravdajući protekcionističke mjere, premda je sasvim očito da se radi o daleko široj agendi i pokušaju zaustavljanja globalnih procesa koje je sam SAD svojedobno pokrenuo.
Optužbe, s kojima se Amerikanci i Europljani obožavaju razbacivati, odnose se na tri osnovna oblika krađe intelektualnog vlasništva, a riječ je o izravnoj krađi (u posljednje vrijeme uglavnom hakiranjem računala), kopiranju zaštićenih marki i prisiljavanju stranih kompanija na ustupanje svoje tehnologije u zamjenu za pristup kineskom tržištu.
>>>Počeo ‘trgovinski rat’: SAD i Kina uveli jedni drugima carine od 25 posto
U prvom slučaju se radi o tvrdnjama za koje javnost rijetko kada može vidjeti bilo kakve relevantne dokaze i prisiljena je točnost takvih tvrdnji procijeniti od oka, s tim da treba imati u vidu kako industrijska špijunaža postoji otkad postoji industrija i malo je koja sila imuna na njeno korištenje u nekom obliku.
Kopiranje zaštićenih marki po svemu je sudeći raširena praksa u Kini, no i u ovom pogledu valja imati u vidu da se radi o kršenju pravila uobičajenom za tržišta u razvoju koja nemaju dovoljno razvijene vlastite brendove, a izračun tako nastale štete u velikoj je mjeri stvar slobodne procjene, puno manje konkretnih brojki i izračuna. Najviše boli, čini se, ‘prisiljavanje‘ stranih kompanija koje ulažu u Kinu da transferiraju dio svoje tehnologije ili know-howa na kineske tvrtke, no problem s ovim tvrdnjama je i više nego očit.
Prvo, prisiljavanje je vrlo teška riječ i u ovom slučaju sasvim netočna. Nitko strane kompanije nije prisilio na prijenos tehnologije, one su na to svojevoljno pristale jer su procijenile da je dobit veća od eventualnog gubitka. Sve su one silno željele pristup golemom i nedovoljno razvijenom tržištu, bilo zbog nasušne potrebe za nalaženjem novog izvora prihoda, bilo zbog smanjenja troškova proizvodnje. Svaka od tih kompanija imala je mogućnost odbiti uvjete kineske strane i odustati od ulaska na ovo tržište jer nigdje ne piše da se moraju natjecati u Kini, no izračunale su da im se to ipak isplati. I bile su u pravu. Čak i mali komadi tržišta koje su u velikom broju slučajeva strane kompanije uspjele osigurati na kineskom tržištu i više su se nego pozitivno odrazili na njihove bilance, jednako kao i znatno niži troškovi proizvodnje. Štoviše, mnogi veliki zapadni brendovi svoju renesansu duguju kineskom tržištu. Valja napomenuti i da aranžmani u kojima strani investitor u nekoj zemlji pristaje ustupiti svoju tehnologiju u zamjenu za dolazak na to tržište definitivno nisu neuobičajena praksa u svijetu. To što je malo koja od tih kompanija mislila da će im se to osvetiti, odnosno da bi jednog dana kineska ekonomija mogla predstavljati ozbiljnog globalnog konkurenta, sasvim je drugi problem.
>>>Odnosi EU-SAD-Kina: Unija se još nada da će je gospodar pomilovati po glavi
Veće je zato pitanje stav kineskih vlasti prema dvjema ilegalnim praksama jer u odgovoru na to pitanje leži legitimitet za optuživanje kompletne države za krađu i uvođenje ‘kaznenih‘ mjera. Iako je u počecima kineskog otvaranja razmišljanje Pekinga po tom pitanju bilo vrlo problematično, stvari su se odavno promijenile. Visoki kineski dužnosnici su, podsjeća Bloomberg, u nizu navrata krađu intelektualnog vlasništva isticali kao velik problem s kojim se država namjerava pozabaviti.
Za razliku od, primjerice Hrvatske, službeni stav političara u Kini trenutačno se pretače u akciju. Tamo, naime, ako ne vide problem, onda ga ni ne spominju. Tako izvješće Američke trgovinske komore Kinu stavlja na 25. mjesto od 50 zemalja obuhvaćenih njezinim Međunarodnim indeksom zaštite intelektualnih prava, što nije visok plasman, ali je daleko od katastrofalnog. Kako piše Bloomberg, Kina je pohvaljena zbog svojih reformi patenata i zaštite autorskih prava kao i zbog dizanja svijesti o zaštiti intelektualnog vlasništva. S druge strane, ocjene gubi zbog raširenosti kršenja ovih prava i nedovoljnih zaštitnih mjera u pravnom sustavu.
Ipak, William Weightman, stručnjak za IP u Kini, napisao je kako ta zemlja pokazuje iskrenu odlučnost riješiti probleme vezane s IP-om. Optužbe su, dakle, tek dopola točne i u najmanju ruku zakašnjele budući da je kineska ekonomija već neko vrijeme u fazi razvoja koja zahtijeva efikasnu zaštitu IP-a.
>>>Kina ne kani “ispaliti prvi hitac” u trgovinskom ratu sa SAD-om
Zgodno je prenijeti i riječi profesora Paula Goldsteina sa Stanforda koji je u razgovoru za internetsku stranicu pravnog fakulteta na tom sveučilištu podsjetio kako Amerika sve do 1890. nije štitila strano intelektualno vlasništvo, a da je tek krajem prošlog stoljeća pristupila međunarodnom ugovoru koji ga štiti (SAD je 102 godine odbijao pristupiti Bernskoj konvenciji o zaštiti književnih i umjetničkih djela). U istom tom razgovoru profesor je istaknuo i da su američki vlasnici intelektualnog prava posljednjih godina počeli bilježiti sve veće uspjehe u zaštiti svojih prava na kineskim sudovima.
Tu je i nedavno izvješće Sveučilišta Santa Clara, koje navodi portal Market Watch, prema kojem je deset posto stranih kompanija koje su tražile zaštitu IP-a na kineskim sudovima, njih 70 posto u tom i uspjelo. Goldstein ukazuje i na Zakon o ekonomskoj špijunaži iz 1996. koji je bio odgovor američkih vlasti ne samo na industrijsku špijunažu iz Kine, nego iz Francuske, Izraela, Kube i Rusije iz čega je vidljivo koliko je industrijska špijunaža rasprostranjena i uobičajena. Pričati neprekidno o kineskoj krađi intelektualnog vlasništva u tom kontekstu djeluje više kao jeftina propaganda, nego kao uvjerljiv argument.